In memoriam: Nives Kavurić Kurtović

nkkPrisjetimo se u trenucima što ih ispunja tuga, jedne posebne, neponovljive prilike, umjesto posljednjih pozdrava. Jer u toj posebnoj prilici, razgovarajući s Nives, dotakli smo „dramu“ što je obilježavala njen pristup radu u svoj njegovoj veličini, evocirajući njena razmišljanja i činila sukus mjere, značenja i promjena. Bila je riječ o proteklih pedesetak godina, za nas iz Klovićevih dvora, sažetih u svojevrsnoj konstruktivnoj točci promišljanja izložbe održane u proljeće 2016. Govorili smo u toj posebnoj prilici o radovima  „Zarolan životom ili rolada življenja“ iz 1982/83. nastalima u kombiniranoj tehnici na natronu (papiru).  [i]  Tumačenja kustosa doista katkada uspijevaju obrazložiti „promjene koje svjedoče o kretanju, a kretanje o neizbježnoj prolaznosti različitih procesa, pa i onoga životnoga u formi oslikane role na papiru na kojoj se razaznaju prizori profane kvalitete, a  i prizori ispunjeni reminiscencijama,  lišeni kanona…Svjež promatrač ostat će obilježen svojevrsnim procijepom između reminiscencija i slobodnih tumačenja, dekonstruiranja starih i konstruiranja novih značenja“ [ii] , jer jedan jedini Nivesin spomen dramatskoga tijeka jednog jedinoga rada izabrana među više od tri stotine drugih i izrađena u zahtjevnim dimenzijama ostavio je neponovljiv trag, kao uostalom njeno djelo u cijelosti. Da bismo njen osoban i složen put gradnje golema opusa, kombiniranja nazivlja promišljanih ciklusa, naslova i njenih vlastitih zapisa, zahvalni na darovanome iskustvu,  dostojno posljednji put pozdravili, valjalo bi nam se prisjetiti pjesnika i prozaista koje je voljela i čitala na svoj način.  Počnimo, stoga, „kronološki“, s Beckettom. Nives je znala reći: „ moji mali moloići“… Beckettov Molloy, sam za sebe kaže da je “gomila voska u rastopljenu stanju“, a Nives je pročitano osjećala, slikarski raskošno vidjela, dišući, pišući i razmišljajući o ČOVJEKU:

prostirka Exposition„Ali najvećim dijelom to zdanje nastalo bez plana i granice te mu čak ni građu ne razabirem, a kamoli raspored. A ja ne znam što jest stvar koja se urušava, niti što je bila, pa stoga možda i nije toliko riječ o ruševini, koliko o nespasivoj pometnji vječnih stvari, ako je to pravi izraz. U svakom slučaju, to je mjesto bez tajni, magija ga je napustila, smatrajući ga lišenim tajnovitosti…“[iii]

Znala je ona s nama podijeliti i svoja čitanja Antonina Artauda  jer „…istinska kazališna predstava budi uspavanost osjetila, oslobađa potisnutu podsvijest, nagoni na pritajenu pobunu koja, uostalom ima svoju pravu vrijednost samo ako ne ostaje pritajena. Ona nameće okupljenim društvenim skupinama junačko i teško držanje“…zapisao je on u knjizi „Kazalište i njegov dvojnik“ [iv]. Pisao je: „Poput kuge, kazalište je dakle veličanstven zaziv snaga koje primjenom dovode duh na izvorište njegovih unutarnjih sukoba“… ili dalje: „Svaki je istinski osjećaj u stvarnosti neprevodiv. Izraziti ga znači izdati ga. Ali prevesti ga, to znači prikriti ga. Pravi izraz skriva ono što očituje…“[v] U rijetkim i opuštenim druženjima s Nives čuvali smo te razgovore i inspiraciju kroz zabilježeno i izgovoreno, nadajući se novim čitanjima. Iznimni formati i Nivesine crtačko-slikarske tehnike vodili su nas biranim tumačenjima manjih, katkada zaboravljenih formata, složenih u tehničkoj izvedbi, tihim sinkopiranim dahom i prisutnošću autorice, finom kronologijom i stručnom raspravom o izboru, grafičkim tehnikama, na kraju krajeva, predstavljačkim mogućnostima brinući o publici, izložbenom prostoru i potencijalu opusa.

Nives Kavurić – Kurtović rođena u Zagrebu nakon gimnazije upisala je Akademiju likovnih umjetnosti 1957. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Frane Baće 1962.g., a samostalno je počela izlagati 1963.g. Surađivala je pri Majstorskoj radionici Krste Hegedušića od 1962. do 1967.g. Poslije 1971. bila je aktivna članica Galerije Forum, a u statusu samostalne umjetnice djelovala je do 1983.g., kada je postala profesoricom pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Redovna članica HAZU bila je od 1997. g. Slikarica- akademkinja, koja je mijenjala poglede na nadrealizam i druge „izme“ u hrvatskom slikarstvu XX. i XXI. st. darovala nam  je širinom i sadržajnošću opusa nadahnuće crpljeno iz suvremenosti.  Već na prvoj samostalnoj izložbi 1963. godine predstavila je vlastite načine bivanja i mišljenja – slikarstvo, crtež, tuš i pero na bjelini papira, RIJEČ : „Drugačije kazano, slikarici su danas više nego dovoljna sama sredstva medija kojim se služi, te gotovo apstraktnim ili krajnje omeđenim oblicima konstruira afektivno rječite prostore i morfološki dinamične situacije. Takoreći «crnim na crnom» kaptira golemu energiju uložene vještine…“  zapisao je akademik Tonko Maroević.[vi]. Retrospektiva u Klovićevim dvorima, koju nismo željeli tako zvati, zvali smo je „prospektiva“, okrenuti novim DJELIMA, istraživanjima opusa u atelieru i domu umjetnice, ističući njeno formativno razdoblje ranih šezdesetih kao referentnu početnu točku, a u realizaciji naglašavajući  razdoblje poslije objavljene monografije[vii], brojnih „ciklusa“ i stvaralačkih dekada. Upravo kako je Nives željela, kontinuirano smo postavljali pitanja, prilagođavali se: njenim stvaralačkim godinama, sitnom ili većem zapisu, pjesmama u prozi i slobodnome stihu,  boji, crti, papirima, velikom i malom, ulju, olovci, tušu, peru, kadru i bježanju (iz kadra), pisanju i risanju, disanju i mišljenju; zato DJELU.  Naša retrospektiva pokazala je ciklički slijed radova na dvije etaže izložbenog prostora obrazlažući odgovor na pitanje zašto niti jedna njena linija nije ograničena, zašto iracionalan ili pjesnički podtekst/tekst/kontekst  kreativno korespondira s njenom rukom ; zašto je neizvjesnost i metafizičnost ljudske/umjetničke situacije kroz imanentan crtež univerzalno bliska i poetski inspirativna? VJEČNA!

Želeći zabilježiti stručne izazove i rješenja, otkrivali smo zašto i kako bez suvišnih dekoracija, površnih vizualnih akcenata vrijedi zauvijek pamtiti jedinstvenu logiku stvaranja i razvoja umjetničina  duktusa.  Od, uvjetno govoreći nadrealističke poetike, materičnosti, enformela, ciklusa  poput nekih Crnih,  potom  „rasvijetljenih“, „zarolanih“ i odmotanih tokova svijesti,  „Vremena (zapunjenog odustajanjem)“, do svojevrsnih epitafa nagoviještanih u velikim formatima nastalima poslije 2006.g. pa, evo, sve do ove tužne listopadske nedjelje.

Darovano nam „Putovanje zakutcima trajanja“ čuvat ćemo kao trajnu umjetničku i stručnu inspiraciju,  a našu dragu Nives ispratiti na putu u društvo velikana, umjetnika,  pjesnika i pjesnikinja, a društvu najvećih oduvijek je pripadala…
…“I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami…
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše…

(Vesna Parun „Čežnja“)

 

studeni 2016, Koraljka Jurčec Kos

 

 

[i] Specifično tumačenje rada donio je Dalibor Prančević u katalogu „O-da ruci“ u povodu izložbe u Staroj gradskoj vijećnici na pjaci, Split, 1.VII. – 14.VIII. 2013.

[ii] Vidi tekst iz navedena kataloga, str.23-25.

[iii] Beckett, Samuel. Molloy, Šareni dućan, Koprivnica, str 48. Prijevod Maja Gjerek

[iv] U izdanju Hrvatskoga centra ITI-UNESCO, Zagreb, 2000, prema izvorniku Le theatre et son double iz 1964 i u izdanju Gallimarda, Paris, prvi puta objavljeno 1938. g. u godini Nivesina rođenja, na str. 26-27.

[v] Isto str. 67.

[vi] u povodu izložbe održane u Kabinetu grafike HAZU, kojom je obilježena godišnjica njena prvog predstavljanja javnosti samostalnom izložbom)

[vii] Tonka Maroevića u izdanju NSK iz Zagreba (UDK74/76(497.13),,19,,=862=20::929 Kavurić-Kurtović, Nives