35. godina Galerije Klovićevi dvori

Galerija Klovićevi dvori 15. ožujka 2017. obilježava 35 godina izložbenog djelovanja. Na današnji dan 1982. godine otvorena je izložbama Grafike Albrechta  Dürera, Oton Gliha i Dušan Džamonja.

U foajeu Galerije Klovićevi dvori postavljena je prigodna izložba kataloga izložbi izdanih tijekom 35 godina djelovanja, pri čemu se Galerija predstavlja ne samo kao najpropulzivniji izložbeni prostor Hrvatske, već i kao jedan od najznačajnijih nakladnika u kulturi s nekoliko stotina izdanih kataloških publikacija, monografija i likovnih naslova.

U prigodi 35. obljetnice proglasit ćemo jubilarnog 15 000. posjetitelja izložbe Izazov moderne. Zagreb – Beč oko 1900. Sretni posjetitelj bit će nagrađen besplatnim ulazom i katalogom te prigodnim suvenirima izložbe.

Zahvaljujemo vjernoj publici i obećavamo još mnogo lijepih umjetničkih doživljaja!

35 GODINA GALERIJE KLOVIĆEVI DVORI

Kada su pred 35 godina, na današnji dan, publici prvi puta otvorena vrata ove galerije, tadašnjeg Muzejskog prostora, a današnjih Klovićevih dvora, unatoč velikom interesu posjetitelja koji su željeli vidjeti ne samo ponuđene izložbe, nego i adaptirano zdanje negdašnjeg isusovačkog samostana, nesuđenog Muzeja Mimara, mnogi su bili uvjerenja da se tadašnji ravnatelj bezimene galerije upustio u veliki eksperiment, ishod kojega nitko nije mogao predvidjeti. Ni sam Ante Sorić koji je, mogu to slobodno reći, stvorio ovu kulturnu instituciju.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Klovićevih dvora danas ne bi bilo da se prethodno nisu poklopile neke sretne i nesretne okolnosti. Sretna je bila odluka velikog hrvatskog kolekcionara Ante Topića Mimare da svoju bogatu kolekciju pokloni hrvatskom narodu i da za njen dom u Zagrebu izabere baš ovo isusovačko zdanje. Sretna je bila i nepokolebljiva odluka tadašnjeg ministra kulture Stipe Šuvara da tu kuću, unatoč brojnim prigovorima, radikalnom adaptacijom pretvori u muzej. Tim potezom stradala je iznimno vrijedna gornjogradska spomenička baština, što je uistinu bila nesretna okolnost. A na nju se nadovezala druga. Mimara je odbio svoju zbirku useliti u tu kuću. Tako je Zagreb iznenada dobio vrhunski kunsthalle, neočekivani poklon na koji nije računao, iako je, realno govoreći, potreba za njim postojala.

Tada, pred 35 – 36 godina stajalo je ovdje prazno muzejsko zdanje, bez određene namjene, bez imena i bez izgledne budućnosti. Bar se tako činilo. No, neizvjesnost nije bila dugotrajna. Ante Sorić, prvi programski ravnatelj ove kuće, koja će još pet godina od otvorenja djelovati u svojevrsnoj ilegali, u okviru ranije osnovane institucije pod nazivom Muzej „Zbirka umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara“ (sve do otvorenja Muzeja Mimara 1987.), krenuo je u neočekivani eksperiment koji se ubrzo pokazao više nego uspješnim. Tri uvodne izložbe: „Grafike Albrechta  Dürera“, retrospektiva Otona Glihe i izložba skulptura Dušana Džamonje, koje su preuzete iz Muzeja za umjetnost i obrt, Moderne galerije i Galerije suvremene umjetnosti, bile su svojevrstan test. One su pokazale mogućnosti tog Muzejskog prostora kojem drugo ime nije nadjenuto do 1996. kada je preimenovan u Galeriju Klovićevi dvori.

Pravi start Muzejskog prostora označila je izložba „Riznica zagrebačke katedrale“. Bio je to svojevrstan kulturološki šok, prvo javno prikazivanje katedralnog, dakle, sakralnog umjetničkog blaga. Slijedile su izložbe „Ivan Meštrović“, „Sto godina Strossmayerove galerije“, „Drevna kineska kultura“, „Pisana riječ na tlu Hrvatske“… Broj posjetitelja penjao se od početnih  četrdeset tisuća do nevjerojatnih 450 tisuća, koliko ih je bilo na „Drevnoj kineskoj kulturi“! Bio je to dotad neviđeni bum. Takav izložbeni program, koji se nastavljao istim intenzitetom, označio je pravi prevrat u muzejskoj djelatnosti, dotad skromnoj, samozatajnoj, uglavnom okrenutoj uskoj skupini stručnjaka. Muzejski prostor postao je mjestom neprekidna događanja, u njemu je vladala prava vreva, u njega se naprosto moralo dolaziti. Ništa se nije smjelo propustiti. To je postalo mjestom prestiža, ne snobovskog već kulturološkog.

Velike izložbe pratile su brojne popratne manifestacije, kontekstualno vezane uz glavni projekt. U Muzejskom prostoru rođen je marketing u kulturi. Tu je inaugurirana ponuda i proizvodnja muzejsko-galerijskih suvenira kao spomena na aktualne izložbe, koje su redovito pratili opsežni i reprezentativni katalozi. Tako danas Klovićevi dvori raspolažu zavidnom bibliotekom vlastitih stručnih kataloških izdanja. Visoki standard izložbi, njihova atraktivnost u temama i povijesnim mijenama od pretpovijesti do suvremenosti, u vrhunskoj stručnoj obradi, nije samo zadivila sve zahvalniju i oduševljenu publiku nego i sponzore koji su u tako kvalitetnom umjetničkom programu prepoznali mogućnost i odlične vlastite promocije. Sve su to bili prvi, dakle, novi i veliki koraci na našoj kulturnoj sceni, ne samo muzejsko-galerijskoj. Stoga se neskromno može reći da je Muzejski prostor izazvao pravu kulturnu revoluciju, probudio svijest i drugih kulturnih institucija koje su postepeno počele djelovati na sličan način.

Ovdje su se počele prikazivati prve velike izložbe nacionalne baštine, prve prezentacije sakralne umjetnosti, očuvane u okrilju crkvenih redova, prvi značajni međunarodni izložbeni projekti. Tu su se vodile bitke za druge muzeje: za Muzej Mimara, s kojim je Muzejski prostor bio u simbiozi zvanoj Muzejsko-galerijski centar sve do 1999. godine, za Muzej suvremene umjetnosti kao i za Hrvatski muzej naivne umjetnosti.

Uzlazna putanja Muzejskog prostora protezala se do Domovinskoga rata, kada su umjetnine sklonjene u sigurne depoe i skloništa. A kad je nastupio mir, Hrvatska je, zbog rata u susjedstvu,  još dugo slovila kao zemlja visokog rizika, što je onemogućavalo izvedbu velikih projekata. No, s novim tisućljećem Klovićevi dvori polako su se vratili na svoje zvjezdane staze, što znači da su nastavili putem koji je utro Ante Sorić i proširili lepezu djelovanja.

Obnovljene su velike teme iz nacionalne povijesti umjetnosti te je ukazano na „Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti“ ali i na  „Simbol boga i kralja“ prve europske vladare na hrvatskome tlu. Izložbom stećaka, upotpunjenom i onima iz susjedstva, potaknut je njihov upis na Unescovu listu svjetske baštine. Nije se odustalo ni od atraktivnih retrospektiva velikih majstora hrvatskoga slikarstva kao što su bile one Vlahe Bukovca i Mate Celestina Medovića.


Nastavljena je politika dovođenja velikih međunarodnih izložbi, koncipiranih za Klovićeve dvore, kao što su „Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma“, „Pompeji – život u sjeni Vezuva“ , „Remek djela iz Muzeja Picasso“, „Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola“. Tim blokbasterima pridodan  je i „Bodies Reveald“ („Razotkrivanje tijela“)  kao još jedan iskorak u izložbenoj djelatnosti ove kuće.

Novum su označile i prve sinteze umjetničkih pojava u Hrvatskoj kao što su bile „Avangardne tendencije u Hrvatskoj“, s kojima je pred deset godina obilježen 25. rođendan Klovićevih dvora, ili  „Antički Grci na tlu Hrvatske“! Novu senzaciju označili su kulturološki projekti „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ i „Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije“. Novi su izazovi bili prva vrednovanja nepravedno zapostavljenih umjetničkih opusa Lea Juneka, Joze Kljakovića, Roberta Auera i drugih, kao i prve valorizacijske retrospektive umjetnika koji su zadužili hrvatsku povijest umjetnosti. Među njima su, primjerice, bili Gabrijel Jurkić, Nenad Gattin, Oskar Herman, Vanja Radauš, Robert Frangeš Mihanović.

Pokrenut  je i projekt prvih retrospektiva umjetnika takozvane srednje generacije u kojoj su Nina Ivančić, Lovro Artuković, Ivan Faktor, Petar Dabac i drugi. Iniciran  je i ostvaren projekt „Suvremeni umjetnici stvaraju za Galeriju Klovićevi dvori“ u kojem su sudjelovali Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac, Boris Demur, Vlasta Delimar i Vlasta Žanić. Tako su Klovićevi dvori postali mjestom aktualnih umjetničkih zbivanja. Njima su se pridružila i istraživanja te vrednovanje umjetničkih pojava kao što su bile „Novija sakralna umjetnost“, „Likovna grupa Biafra“ ili  „Pop Art’s not dead“. U Klovićevim dvorima su ilustracije, strip i karikature uvedeni u kategoriju umjetničkoga stvaralaštva, što potvrđuju izložbe Milana Trenca, Andrije Maurovića, Ota Reisingera, ali i „Hrvatskog biennala ilustracije“ koji je pokrenut 2006. godine.

U brojne inovacije Klovićevih dvora može se ubrojiti i izložba „Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse“ kojom su prikazana djela velikih stranih majstora skupljenih u domaćim, ponajviše sakralnim riznicama, odnosno crkvama. Na toj, kao i na mnogim drugim tehnički zahtjevnim izložbama, tehnička ekipa Klovićevih dvora položila je velemajstorski ispit, na čemu su joj čestitali i brojni inozemni stručnjaci.

Uspješnost te faze Klovićevih dvora, kao i one prethodne Muzejskog prostora, utemeljena je na raznolikosti i balansiranju, odnosno ritmičnom  suodnosu povijesne baštine i suvremene umjetnosti koja se prezentira publici, na način da zadovolji njezine različite interese. Taj koncept zanemaren je ponovno u trenutku kad se političkim potezom pokušalo od Klovćevih dvora stvoriti svojevrstan pandan Muzeju suvremene umjetnosti. Taj pokušaj nije urodio plodom. Što više, okrnjio je slavu ugledne i međunarodno priznate galerijske institucije. Šteta se očitovala gubitkom – Klovićevim dvorima vjerne publike.

No, kao što svaka amplituda ima svoje silazne i uzlazne putanje, nakon spomenuta nemila razdoblja, Klovićevi dvori se ponovno uspinju ka zvjezdanom nebu. Taj povratak visokim izložbenim standardima najavila je retrospektiva Mencija Clementa Crnčića. Njoj se pridružila osebujna, nikad viđena, izložba Nives Kavurić Kurtović koja je na gigantskom  rotulusu ocrtala svoj intimni životni dnevnik. Još jedan proplamsaj donio je prikazani opus Ignjata Joba. A „Put u vječnost“ pokazao je umjetnička suočavanja s uvijek izazovnom i intrigantnom temom smrti. Da je novi put dobro izabran pokazao je povratak publike koja je oduševljeno dočekala retrospektivu Dimitrija Popovića. A ubrzo su svjetla reflektora obasjala „Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.“ Uz nju i mnoštvo popratnih zbivanja. Njome je Klovićevim dvorima stara slava definitivno vraćena. Oni su ponovno postali mjestom  okupljanja i neprekidnih umjetničkih događanja. Da to novo umjetničko pulsiranje nije privid ili uobrazilja, dokazuje poziv bečkog partnera za prijenos te izložbe u Beč gdje će na jesen biti otvorena u Belvedereu.

Taj brzi povratak  Klovićevih dvora u žižu umjetničkih interesa omogućio je novi ravnatelj  Antonio Picukarić koji je, kao i prvi programski ravnatelj Muzejskog prostora, zapravo vrsni marketingaš koji je pažljivo osluškivao bilo zbivanja minulih desetljeća u ovoj kući i znao na dobro utemeljenoj tradiciji i visokom standardu izgraditi novi put dodajući mu i nove sadržaje, primjerice atraktivna adventska zbivanja i inaugurirajući novi zagrebački Festival svjetlosti čime pridonosi još boljem imidžu grada Zagreba, kao sve primamljivije turističke destinacije. Tako su Klovićevi, oživjevši dotad umrtvljeni Gornji grad, postali svojevrsnim zaštitnim znakom Zagreba.

Sve čestitke cijelom kolektivu na brzom povratku u slavnu orbitu. Vjerujem da je to najljepša čestitka za 35. rođendan Galerije Klovićevi dvori.

Vesna Kusin


Čestitka Galeriji Klovićevi dvori ministrice kulture dr. sc. Nine Obuljen Koržinek

U prigodi obilježavanja 35. obljetnice osnutka Galerije Klovićevi dvori upućujem najsrdačnije čestitke za njezino djelovanje i organizaciju brojnih antologijskih izložaba nacionalnoga značenja kao i za prezentaciju svjetskih kulturnih vrijednosti.

Galerija Klovićevi dvori od svoga se osnutka 1982. godine kao Muzejskoga prostora profilirala u suvremenu muzejsko-galerijsku ustanovu koja obogaćuje kulturnu ponudu grada Zagreba i Republike Hrvatske te nadograđuje širi kulturni prostor.

Sinergijom znanja i kreativnosti svih bivših i sadašnjih djelatnika Galerije Klovićevi dvori i niza autora koji kontinuirano surađuju u pripremi i realizaciji kulturnih projekata ovaj izložbeni prostor prepoznat je kao umjetničko središte koje kulturnoj zajednici priskrbljuje vrijedne izložbene projekte.

Posebno se ističu kompleksni kulturološki programi, izložbe „Slavonija, Baranja, Srijem“ i „Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja“ te izložbe grčkoga i klasičnoga rimskog naslijeđa na hrvatskome tlu koje su u svojoj koncepcijskoj kreativnosti i prezentaciji na visokoprofesionalan način Galeriju Klovićevi dvori pozicionirale kao mjesto prikaza naše bogate prošlosti i kulturne baštine. Ističu se i značajne retrospektivne izložbe domaćih umjetnika moderne: Emanuela Vidovića, Lea Juneka, Slave Raškaj, Joze Kljakovića, Roberta Auera, Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića i Mencija Clementa Crnčića kao i važni međunarodni projekti „Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola“, „Marc Chagall – Priča nad pričama“, „Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma“, „Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse“ te brojni drugi. Jednako su važna i predstavljanja hrvatskih suvremenih umjetnika i umjetničkih pojava, čime se otvara prostor za kreiranje, poticanje i živ razvoj suvremenih vizualnih izričaja.

U svoje osobno ime i u ime Ministarstva kulture želim Galeriji Klovićevi dvori ponajprije velik broj posjetitelja i puno uspjeha u daljnjem djelovanju te da i ubuduće svojim kreativnim promišljanjem i muzejsko-galerijskim radom osnažuje hrvatsku i međunarodnu izložbenu aktivnost i otvara prostor za promidžbu vrijednosti koje društvo dobiva umjetnošću.

dr. sc. Nina Obuljen Koržinek
ministrica kulture

 

Čestitka Galeriji Klovićevi dvori gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića

Tridesetpeti rođendan Galerije Klovićevi dvori mala je obljetnica koju su obilježili veliki kulturni događaji. Teško da je naći tako mladu muzejsko-galerijsku instituciju koja je u tako kratko vrijeme institucionalno izgrađena, programski definirana i izrasla u kulturološkog giganta koji je obilježio kulturnu scenu Grada Zagreba, Hrvatske, pa i šire regije. Stoga iskreno čestitam svim sadašnjim i bivšim djelatnicima te svim suradnicima koji su pridonijeli da Klovićevi dvori postanu zaštitnim znakom kulturne ponude našega grada.

Ova Galerija svojim je izložbenim programima odgojila generacije naših građana, podastrijevši im vrhunske likovne doživljaje nacionalne i svjetske umjetnosti. Građevinski dovršena i vrhunski opremljena u vrijeme prvog ravnatelja Predraga Šimića, vizionarski osmišljena i pokrenuta u doba programskog ravnatelja Ante Sorića, racionalno je vođena u teškom razdoblju nakon Domovinskog rata obzirnom rukom ravnatelja Zvonka Festinija. Vesna Kusin Klovićeve je dvore žustro zaokrenula prema europskim izložbenim tokovima, a nacionalnu umjetnost, kako povijesnu tako i suvremenu, novim interpretacijama pozicionirala kao značajan prinos europskoj kulturi. Tako je Galerija Klovićevi dvori ubrzo ponovno postala  zaštitnim znakom zagrebačke kulturne ponude. Nakon kratkotrajnog mandata ravnateljice Marine Viculin, Galerija Klovićevi dvori je, pronicljivo vođena istančanim osjećajem aktualnog ravnatelja Antonia Picukarića, nastavila razvijati one najbolje zasade što su ih utrli sad već glasoviti prethodnici. Tako je iznova postala ključnim mjestom likovnih zbivanja u  Zagrebu, ali i aktivnim sudionikom u suživotu s građanima Zagreba i žiteljima Hrvatske.

Učinila je i novi korak izvanprogramskim aktivnostima na otvorenim južnim prostorima svoga kompleksa, obogaćujući tako kulturnu ponudu ne samo Galerije već i čitavoga Gornjega grada.  Adventskim događanjima, što su klizalištem uvučena u atrij Galerije, ponudila je Zagrepčanima i mnogobrojnim turistima najromantičniji doživljaj Božića u Zagrebu.

Grad Zagreb, kao suosnivač Galerije, ponosan je na Klovićeve dvore koji su svojim angažmanom, inovativnošću, upornošću i radinošću, stekli i međunarodnu reputaciju te uvrstili Zagreb u europske kulturne metropole. To potvrđuje i uključivanje njezine izložbe „Izazov moderne. Zagreb – Beč oko 1900.“ u izložbeni program bečkoga Belvederea.
Iskreno čestitam na svim dosadašnjim i budućim uspjesima!

Milan Bandić
Gradonačelnik grada Zagreba