Zlatko Prica – Retrospektivna izložba /100 godina (1916 – 2016)

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA ZLATKA PRICE – 100 godina (1916 – 2016)
14. 6. – 31. 7. 2016.

Otvorenje izložbe u utorak, 14. 6. 2016. u 20 sati

Besplatno vodstvo za građanstvo
utorak do subota u 17 sati, nedjelja u 12 i 17 sati

Autori izložbe: Nikolna Šimunović i Nikola Albaneže
Kustosica izložbe: Ana Medić
Likovni postav izložbe: Nikola Albaneže

Zlatko Prica – postojanost u mijenama

Zlatko Prica pripada probranoj grupi najvažnijih i najpoznatijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća. Cilj je retrospektivne izložbe povodom stote obljetnice Pricina rođenja predstaviti umjetnika koji je ostvario iznimno djelo u pogledu originalnosti i uvjerljivosti realizacije te svojedobno izgradio i zamjetnu međunarodnu karijeru.

Isticanjem pojedinih djela, ali i kroz cikluse i njihove dijelove koji nose najveću specifičnu težinu, izložba donosi sažeti pregled OLYMPUS DIGITAL CAMERAautorovih umjetničkih mijena i za njih karakterističnih ostvarenja. Razmotrimo li Pricin rad sa gledišta periodizacije opusa, nalazimo u prvom razdoblju postimpresionističke lekcije, snažnije kolorističke kontraste, izravno evociranje na bonarovski pristup, a sve na tragu studija na zagrebačkoj Akademiji.

Pricinoj težnji za iznalaženjem svoga izraza pripomogao je višemjesečni boravak u Indiji; to je iskustvo iniciralo duboke, bitne Nevjesta, 1956.promjene koje su nastale nakon upoznavanja s velikom tradicijom klasične indijske skulpture i slikarstva – kako na zidnim slikama, tako i na minijaturama. Ako je do 1953. godine Prica dokazao svoje slikarsko umijeće u raznim, ali već dobro poznatim obrascima, otada započinje veliko poglavlje u kojemu njegova originalnost, stvaralačka fantazija, suverenost izvedbe neprestance rastu. Realizacije iz tih godina pokazuju intenziviranje procesa apstrahiranja, svođenje na znak preko autonomije kolorita i forme u odnosu na motive. Samoborski ciklus započeo je svoj intrigantni život.

Novoiznađeni jezik kojim je strukturirao i ispunjavao kompozicije nametao je svoju logiku, do daljnjega pročišćavanja motiva dolazi oko 1959. godine kada shematski prikazane ljudske figure dijele još ravnopravno prostor s dopunama poput stolova i po njima razmještenim elementima mrtve prirode. Zatim slijedi jača redukcija – ono malo modelacije iz prethodnoga razdoblja sada biva sasvim izostavljeno. Prelazak u nove cikluse, ne tako drastičan kao prethodni, koji paralelno teku pod nazivima Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi ostvaren je lagano, prirodno poput disanja. Doduše, kreativno uzbuđenje raste, posebno u razdoblju 1960. – 1964. godine.  Moć imaginacije kojom je slikar realizirao svoje vizije dosiže puni procvat. Sinkrono svjetskim aktualnostima, a opet sasvim samosvojno, Pricino djelo tada objedinjuje racionalnu opservaciju i ekspresivnu, silovitu slikarsku spontanost u začudnoj ravnoteži, pri čemu ipak daje prednost redu kao načelu koje je u pozadini iskazane slobode. Dostiže Prica svoje prepoznatljivo oblikovanje, svoju osobitu formu koja postaje, u jednakoj mjeri kao i sam potez, njegov osobni znak – to su grafemi na kolorističkim pozadinama. Od sredine šezdesetih, dominaciju ortogonalnosti i nerijetko nekoga svečanoga raspoloženja na Pricinim slikama počinju odmjenjivati kružni i eliptični oblici, tzv. Nukleusi  kao još jedna podvarijanta Plodova koji stoje u njihovim začetcima.

Ljubavnici, 1958.Uvijek u potrazi za suštinom doživljaja, Prica je nakon kontinentalnih, samoborskih ishodišta, svoj interes prenio na mediteranski pejzaž te u njemu udahnuo nove ideje, posrkao nova nadahnuća. Epicentar je ribarsko mjestašce na zapadnoj obali Istre – Tar. Ono preuzima na se ulogu sublimirane kulise, postaje prostor za inscenaciju metafizičkih prizora. Naime, početkom sedamdesetih ljudska se figura vraća na njegove kompozicije, isprva tek kao dio uklopljen u razlomljeni krajolik neokubističkom metodom na fragmentirane, jasno oivičene ploštine. Zatim se figure počinju sve izraženije izdvajati na pozadini koja se pročišćuje od ostalih elemenata. Umjesto ranije autonomnosti slike, Prica ustoličuje simboličnost kojom želi ukazati na nešto što nadrasta svakodnevno i prelazi u nadstvarno; sadržaj koji u Tarskom ciklusu tijekom osamdesetih dijelom prepoznajemo, a dijelom slutimo, utemeljen je u mitu, premda nadopunjen idiosinkratičkim, sasvim osobnim motivima.

Zanimljive sadržajne i likovne koncepcije rađale su se kod Zlatka Price i tijekom devedesetih Upravo dirljiva vezanost uz slikarski čin ostala je do kraja njegovom značajkom, kao i zapitanost pred zagonetkom života, pred čovjekovom sudbinom koju valja nadvladati u beskonačnosti vremena.

Umjetnik istančane ravnoteže reda i spontanosti, slikar koji je uvjerljivo, na jedinstven način, sintetizirao grafičke i kolorističke principe, Prica je bio na dobru putu da se trajno etablira u širim okvirima. Naročito tijekom dvaju desetljeća, od prvoga inozemnoga nastupa u New Delhiju do sredine sedamdesetih, Prica je prezentirao svoj rad na brojnim izložbama širom svijeta, popraćen redovito kvalitetnim osvrtima vrlo uglednih likovnih kritičara.Dječje igre, 1957.

Međutim, zanimljivo je da istodobno (prije svega riječ je o pedesetima) nije bio po volji domaćoj kritici, niti onoj koja je polazila s pozicija socrealističke estetike, niti onoj progresivnoj. U vrijeme mode pesimizma, nihilističkoga isticanja apsurda života, on je optimist, ali ne deklarativan, u ideološkom smislu, niti na agitpropovskoj liniji. Kada se novina tražila u okviru internacionalnih kretanja, on je ostao vezan uz lokalne motive, posezao je za likovnim rješenjima iz prošlosti slikarstva raznih tradicija te ih ugrađivao u moderan izraz. U međuvremenu nastala je opsežna literatura o djelu Zlatka Price te stvorila čvrste temelje za današnju prosudbu – potvrđenu i ovom retrospektivom – o veličini jednoga iznimnoga stvaralaštva.

Nikola Albaneže