Izložba Vaska Lipovca u Muzeju kočija, Lisabon
21. siječanj – 3. svibanj 2020.
Povodom
predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske, jedan od najvećih i
najznačajnijih projekata koji Grad Zagreb poklanja publici je izložba našeg
proslavljenog umjetnika Vaska Lipovca
koji će se predstaviti u Lisabonu, gradu s kojim je Zagreb prijateljski grad
više od 40 godina. Dugogodišnje prijateljstvo dvaju prijestolnica omogućuje
ovakve zajedničke projekte koji građanima Lisabona i brojnim turistima približavaju
našu umjetnost i baštinu.
Izložba
Vaska Lipovca bit će postavljena u reprezentativnom prostoru poznatoga Muzeja
Kočija u Lisabonu u gradskoj četvrti Belem. Nacionalni muzej kočija (Museu
Nacional dos Coches) jedan je od najposjećenijih muzeja u Lisabonu s najvećom
kolekcijom kraljevskih kočija u svijetu u kojem se, osim atraktivnog stalnog
postava, organiziraju i povremene izložbe.
NANIZANA TIJELA, USKLAĐENE SEKVENCE
Likovno djelo Vaska Lipovca nastajalo je i razvijalo se tijekom čitave druge polovice dvadesetoga stoljeća i na svoj je način prošlo različitim morfološkim etapama da bi na koncu toga razdoblja, a na samome početku novoga milenija, ostvarilo svoj vrhunac u djelima što ih ovom zgodom, s puno dobrih razloga, predstavljamo inozemnoj publici. Doista, zreli je umjetnik uspio u posljednjoj fazi svojega rada zaokružiti svoje motivske predilekcije i sintetizirati svoje oblikovne preokupacije, ostvarujući cjeline koje svjedoče intenzitet nesvakidašnje vitalnosti i prenose na nas radost iznimno neposredne komunikacije, a sve to svježinom i čistoćom suvremenoga likovnog jezika. (…)
(…)Stoga je
svojim kipovima vratio u prostor figure kapetana i mornara, gospođica i
udovica, pjesnika i ribara, biskupa i slikara, ptice i ribe te je cjelinom
vlastite ikonike odao počast svom ishodištu. Ali uza svu emotivnu bliskost i
nostalgično-melankolični predznak „maloga starinskog svijeta“, svojevrsnoga
Amarcorda, Vasko Lipovac nikada nije izgubio iz vida čistoću i čvrstoću
modeliranja, jasnoću i punoću plastičke obrade.
To je posebno
zamjetljivo u nizu motiva sportaša, u nekoliko serija kipova u kojima je
predstavljao skakače i trkače, bacače i dizače (raznih atributa), plivače i
veslače, ekvilibriste i nogometaše. U jednoj se fazi njihova morfologija svela
na sažete dijaloge valjka i kugle, jajolikih i elipsastih elemenata, da bi u
sljedećim verzijama specifične oznake i primjerena kromatika obogatile likovni
registar.
Zrelo razdoblje
Lipovčeva djelovanja označilo je svojevrsnu sintezu modernističkih i
tradicionalnih postupaka, nalaženje osobno prepoznatljiva stila u kojemu je
asocijativnost i referencijalnost oblikovanja, nedvojbeni antropomorfizam,
redovito praćen tipizacijom i reduktivnošću modelacije. Daleko od nekoć tražene
inovativnosti i radikalnosti, Lipovac je na svoj način prihvatio
postmodernistički eklekticizam i toleranciju, a mogli bismo ga pridružiti i tendenciji
„sardonične figuracije“, prisutnoj u hrvatskoj umjetnosti od šezdesetih godina
nadalje, posebno među nekadašnjim studentima spomenute Akademije primijenjenih
umjetnosti u Zagrebu.
Većinu Lipovčevih
radova karakterizira prisan odnos s modelom ili tipom predstavljanja, određena
mješavina nježnosti i podrugljivosti, blagosti i podsmijeha. Naravno, u
različitim je primjerima promjenjiv odnos između afirmacije i ironije prema
predlošku ili zadanom motivu, ali u svakom slučaju nema suvišne retorike ili konvencionalnog
shvaćanja monumentalnosti. Čak je i u nizu javnih spomenika što ih je Lipovac
zamislio i podigao (primjerice košarkašu Draženu Petroviću, nacionalnom klasiku
– pjesniku Marku Maruliću, novinaru i književniku Miljenku Smoji) njegov izraz
ostao daleko od svake patetike i majestetičnosti, blizak ljudima po mjeri
međusobnog prepoznavanja i empatije.
To je, dakako,
još više slučaj u nizu ostvarenja namijenjenih slobodnoj, nenaručenoj i
neposredovanoj, komunikaciji između kipova i publike. Izvanredan primjer za to
upravo je veliki ansambl biciklista. Svojevrsna elastična instalacija,
nesvakidašnja ambijentalna akumulacija brojnih sastojaka što se mogu okupiti i
rasporediti po volji, zavisno od veličine raspoloživa terena, no nužno u smjeru
orijentacije svih članova šarolike grupe, koji gledaju prema naprijed i nastoje
jedan drugoga prestići. Naravno, riječ je o prikazu takmičenja, utrke,
međusobnoga nadmetanja, pa premda je svaki od sudionika nepomičan, statičan,
svojim stavom i položajem sugerira pokret, a u odnosu s drugima uspostavlja neospornu
dinamiku, stvara iluziju razmjene i preplitanja međusobno sličnih čestica i
zvučnih kolorističkih mrlja.
Skupinu nazvanu Biciklisti (1995.) žanrovski smo svjesno
odredili suvremenim terminima instalacije i ambijenta, naglašavajući njihov
aspekt „otvorenog djela“, značenje cjeline prilagodljive različitim uvjetima
izlaganja i prezentacije. Međutim, oni imaju i dignitet klasične modelacije i
svojstva sustavnog variranja, da ne kažemo serijalne multiplikacije. Možemo
smatrati poticajnom tu dvostrukost dojma: figurativnu uvjerljivost pojedinih
volumena, s jedne strane, a tipsku razgranatost i razigranost, gotovo
strukturalnu povezanost kompleksa, s druge. A posebno su dobrodošli suptilni
načini diferenciranja i „individualiziranja“ pojedinih likova, što idu od
nagiba glave, smještaja kape, stavljanja naočala, boje dresa, koordinacije ruku
i nogu, da ne govorimo o „iznimkama“ (koje potvrđuju pravilo), kao što su
pojedinac koji pobjednički diže ruke u zrak ili motoristi u pratnji (od kojih
je jedan još i s djevojkom na stražnjem sjedištu).
Sa sportskim motivima i ludičkim duhom Vasko Lipovac je zaključio svoj opus, ponudivši nam svoje sjetno i nasmiješeno viđenje raznih životnih situacija i zbivanja, s kojima se možemo nekako identificirati ili pak samima sebi narugati. Sustavnom stilizacijom i skladnim ulanačavanjem antropomorfnih sastojaka ostvario je uvjerljiv likovni rezultat, stvorio vlastiti mikrouniverzum prema kojemu ne možemo ostati ravnodušni. Podijelio je s nama svoj doživljaj ljudske prolaznosti i ponudio nam inventar zabava i zadovoljstava s kojima pratimo (ili kratimo) svoje zemaljsko vrijeme – a sve to prisno i nepretenciozno, ali odmjereno i neodoljivo.
Tekst predgovora: Tonko Maroević
Izložba
je rezultat suradnje Grada Zagreba i Grada Lisabona, Veleposlanstva Republike
Hrvatske u Portugalu te Muzeja kočija i Galerije Klovićevi dvori.
Pomoć
i podršku u organizaciji izložbe dala je i obitelj Lipovac, koja je posudila
djela za izložbu, te arhitekt g. Branko Silađin.
