OBAVIJEST O VISOKOM ODLIČJU MAĐARSKE ZA IZLOŽBU ARS ET VIRTUS

Galerija Klovićevi dvori s ponosom obavještava da su ravnatelj Galerije Klovićevi dvori g. Antonio Picukarić i direktorica programa galerije dr. sc. Petra Vugrinec odlikovani

Redom Mađarskoga zlatnog križa za zasluge

prema odluci predsjednika Mađarske g. Jánosa Ádera, a na prijedlog mađarskog premijera Viktora Orbána.

Odlikovanje je dodjeljeno 15. ožujka 2021. godine za rad i izuzetan doprinos prestavljanju mađarsko-hrvatskih kulturnih odnosa kroz izložbu ’ARS ET VIRTUS. Hrvatska – Mađarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine’ povodom državnog praznika, obljetnice mađarske građanske revolucije 1848. – 1849.

U čestitci državnog tajnika Kabineta za nacionalnu politiku Ureda Predsjednika mađarske Vlade Árpáda Jánosa Potápija stoji:

Molim Vas, dozvolite da Vam ovim putem čestitam na opsežnom prikazivanju mađarsko-hrvatskih kulturnih i kulturno povijesnih veza , za Vašu ulogu u stvaranju izložbe Ars et Virtus – Hrvatska-Madjarska: 800 godina zajednicke kulturne baštine, za koju je 15. ožujka 2021. godine prigodom našeg Nacionalnog Dana dodijeljeno odlikovanje Madjarski Zlatni Kriz Za Zasluge.

Uvjeren sam, da Vaš rad može poslužiti kao primjer ne samo građanima naše zemlje, nego i cijelom mađarskom narodu.

U čestitci direktora Mađarskog nacionalnog muzeja Benedeka Varge stoji:

I am very glad that this decision was taken, and very proud that the Hungarian government rewarded your achievements.  This was an excellent project and you did a superb work. Congratulations! 

Izložba Ars et Virtus – Hrvatska-Madjarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine je zajednički pothvat velikog broja suradnika. Ona je primjer međunarodne suradnje djelatnog i stručnog osoblja raznih usmjerenja bez čije participacije ne bi bila ostvarena. Zahvaljujemo svima na dragocjenim doprinosima te s radošću dijelimo veselje i ponos zbog visokog priznanja.

Toplo zahvaljujemo mađarskom predsjedniku na dodjeli visokih odličja koje ćemo s ponosom isticati u svim daljnjim profesionalnim i životnim nastojanjima. U očekivanju otvorenja izložbe u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti u studenome 2021. godine šaljemo srdačne pozdrave svim kolegama u Hrvatskoj i Mađarskoj!

Govor ravnatelja Antonia Picukarića na otvorenju izložbe 24. rujna 2020.

Poštovane dame i gospodo,

Izložbom ARS ET VIRTUS, Hrvatska – Mađarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine, Galerija Klovićevi dvori  nastavlja ciklus kojim propituje kulturne veze Hrvatske s europskim zemljama, na području likovnih umjetnosti, u segmentu arhitekture, skulpture i slikarstva te primijenjenih umjetnosti.

Izložbom o kulturnim vezama na području likovnih umjetnosti Hrvatske i Mađarske nastavljamo propitivanje bremenite prošlosti naše zemlje, u osam stoljeća dugoj zajednici s Mađarskom. Naši nijemi svjedoci prošlosti su umjetnička djela koja pričaju dosad nepoznatu priču o međusobnim prepletanjima hrvatske i mađarske kulture i umjetnosti. Njihov sjaj i ljepota natkrilit će sve povijesne prijepore dviju zemalja te osnažiti međusobno prijateljstvo i nagovijestiti svijetlu budućnost dvaju naroda koji stoljećima dijele mnogo više od političkih spona.

Najtoplije zahvaljujem ravnatelju Mađarskog nacionalnog muzeja u Budimpešti, gospodinu Benedeku Vargi, što nam je ukazao povjerenje te svesrdno podržao našu želju da zajedno ostvarimo ovaj značajan izložbeni pothvat. Zahvaljujem svim autorima, stručnjacima iz Mađarske i Hrvatske, koji su svojim znanstvenim doprinosom omogućili bolje razumijevanje i upoznavanje hrvatske i mađarske umjetnosti, od srednjega vijeka do 20. stoljeća ‒ njihovih osobitosti i autohtonih značajki, ali i međusobnih prepletanja te raznovrsnih podudarnosti. Zahvaljujem svim institucijama i pojedincima, koji su posudbom umjetničkih predmeta omogućili nov pogled te otvorili nove rakurse koji će razotkriti dubinu duhovnih obzorja hrvatsko-mađarskog povijesnog kontinuiteta na umjetničkom polju. Vjerujem da će generacije koje dolaze baštiniti plodove zajedničkih napora na ostvarenju ove vrijedne i važne izložbe o kulturnom nasljeđu dvaju naroda, mađarskog i hrvatskog.

Govor Petre Vugrinec na otvorenju izložbe 24. rujna 2020.

Poštovane dame i gospodo,

Postoje mali i veliki narodi, ali ne postoje male i velike povijesti. Povijest se sastoji od činjenica uklesanih u kamen, zapisanih na pergameni, papiru ili pohranjenih u digitalnim bazama. Umjetnost je njezin opipljiv dio, rječiti svjedok krhkoga sjećanja.

Ugledni povjesničar uvodničar u našu temu Dinko Šokčević zapisao je: „Najduže razdoblje postojanja njihovog državnog života, od 1102. do 1918., Hrvati i Mađari proveli su u istoj državnoj zajedni­ci, a suživot je u većem dijelu svoga trajanja bio od koristi i jednima i drugima.“

Njegovi kolege povjesničari Marija i Damir Karbić nastavljaju:

„Iako jezično udaljeni, Hrvati i Mađari u kulturološkom su smislu vrlo bliski. Temelj te bli­skosti leži u činjenici da su ovi narodi najveći dio svoje povijesti proživjeli zajedno, bilo kao susjedi, bilo u državnoj zajednici. Od svih zajednica u kojima se Hrvatska nalazila, zajednica s Ugarskom bila je najdugotrajnija.“

Mađarski će kolega László Szende svoji tekst započeti citatom nepoznatog autora iz 14. stoljeća „Ova država (tj. Ugarska) ima prostrane pokrajine i kneževine, među kojima je prva Požun. […] Petnaesta je Hrvatska. Šesnaesta Dalmacija. Tako je, pokrajine su ravnopravne kraljevstvima, zbog čega je Ugarska jedna od najvećih država na svijetu što se tiče ra­sprostranjenosti njezinih zemalja…”

Nataša Štefanec o razdoblju ranog novog vijeka obilježenog ratovima s Osmanlijama zapisat će: „Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo u 16. i 17. stoljeću, odnosno Kraljevine Dalmacija, Hrvat­ska i Slavonija u 18. stoljeću, imali su poseban status unutar zajednice zemalja Krune sv. Stjepana, tzv. Ugarskog Kraljevstva.“

I naposljetku će moj kolega i prijatelj povjesničar Branko Ostajmer o razdoblju u sjeni Nagodbe zaključiti:

„U velikom dijelu hrvatske javnosti raskid veza s Austrijom i Ugarskom iza­zvao je 29. listopada 1918. val oduševljenja. Plesanju kola i pjesmi pridru­žili su se i brojni saborski zastupnici na trgu ispred Sabora, dok su djeca skidala mađarske krune s poštanskih sandučića na ulicama. Bilo je u Hrvatskoj tako, kao da u njoj nigda Magjara bilo nije, a bili su osam stotina godina”.  Hrvatski političar i sveučilišni profesor Vinko Krišković nije sudjelovao u tom slavlju jer je bio racionalniji, oprezniji i bolje obaviješten od razdraganog mnoštva, već je sa zebnjom gledao u ne­izvjesnu budućnost.“

Povijesnu će lentu ispunjenu minulim događajima iluminirati srednjevjekovne minijature, raskošni zlatarski predmeti i zlatovez krhke tkanine antependija iz 14. stoljeća u izboru i obradi Miljenka Jurkovića.

„Prihvativ­ši zarana kulturne i umjetničke obrasce formirane u talijanskim središtima, ugarske su se društvene elite (uz ključnu ulogu dvora Matijaša Korvina) među prvima izvan Apeninsko­ga poluotoka otvorile renesansi, no ne bez participacije umjetnika iz hrvatskih krajeva od kojih su najzvonkija imena Ivan Duknović i Julije Klović.“

 Izbor i obradu ove predivne renesansne građe dugujemo Danku Šoureku.

„Zrinski – obrazovani u internacionalnom multilingvalnom okruženju, zauzimaju ulogu posrednika između kultura i nacija te spadaju među najistaknutije predstavnike interna­cionalnog plemstva Habsburške Monarhije, a njihovo djelovanje u duhu „dualnog patriotizma“ ostavilo je neizbrisiv trag u kulturi i umjetnosti u obje sredine.“

Povijest i umjetničku baštinu Obitelji Zrinski obradile Dubravka Botica i Marina Bregovac Pisk.

Možda najdragocjeniji primjer mađarsko – hrvatskih veza na području umjetnosti ilustrira Škrinja sv. Šimuna zlatara Franje iz Milana koju je ugarsko – hrvatska kraljica Elizabeta Kotromanić naručila za tijelo sv. Šimuna koji je držao Isusa prilikom Prikazanja u hramu. Nju i druge dragocjenosti filigranskoga majstorstva iz hrvatske i mađarske umjetnosti obradila je Arijana Koprčina.

Zagrebačka biskupija utemeljena je oko 1094., a katedrala je posvećena sv. Stjepanu, prvom ugarskom kralju koji je usposta­vio crkvenu strukturu u zemlji. O oživljenom kultu svetih ugarskih vladara tekst i izbor djela načinila je Dubravka Botica, koja je zajedno s Marinom Bagarić, jednom od autorica i idejnom inicijatoricom izložbe te Borisom Dundovićem obradila do sad neobjedinjenu građu likovne baštine ugarskog plemstva u Hrvatskoj izloživši njihove dvorce, portrete, kiparska djela ali i pionirske fotografske okušaje. Plemićke obitelji hrvatskog porijekla s utjecajem u Ugarskoj obradile su mađarske kolegice Kristina Lovas i Katalin Pásztor. O mađarsko – hrvatskim arhitektonskim vezama detaljno i na ovom znanstveniku svojstven način piše Dragan Damjanović također jedan od idejnih začetnika i autora izložbe. Na kraju svoje iscrpne analize Damjanović zapisati će: „Raspad Austro-Ugarske Monarhije i prekid državnopravnih veza izme­đu Mađarske i Hrvatske, ujedno je značio i kraj utjecaja mađarske arhitekture na hrvatsku. Veze koje su postojale stoljećima, brzo su se počele zaboravljati, a tek se u nekoliko posljednjih desetljeća počinju ponovo otkrivati.“

Julija Lozzi Barković napisala je važan tekst i sačinila izbor djela o našoj ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture Rijeci kao zasebnom tijelu koje ćesvoj vrhunac u gospodarskom razvoju doseći uoči Prvog svjet­skog rata kada je njezina luka po prometu tada peta u Europi, a rafinerija nafte najveće europ­sko postrojenje te kategorije.

Milenijska izložba u Budimpešti koja je 1896. godine slavila 1000 godina Ugarskog kraljevstva bila je prilika za promociju i afirmaciju hrvatskoga gospodarstva, industrije, umjetničkog obrta i umjetnosti. Taj će događaj biti prijelomnim za hrvatske umjetnike koji su pozitivnim kritikama u inozemstvu bili ohrabreni u ustrajanju na profesionalizaciji likovnoga života u Hrvatskoj. Vanja Brdar – Mustapić će o tome zapisati: „Upravo je prezentacija na Milenijskoj izložbi pred­stavljala vrhunac, platformu razvoja i napretka obrta koji je, kao i u Ugarskoj, bio rezultat intenziviranih napora na njegovoj obnovi. Konačno, i „mađarski glas“, budimpeštanski Politički tjednik u ushićenom će tonu pisati o „grandioznoj, živoj i impozantnoj hr­vatskoj izložbi“.“

Moja draga i stalna suradnica Darija Alujević zajedno sa mnom detektirala je likovna djela hrvatskih umjetnika sa te značajne izložbe.

Nastojeći iz izložbe u izložbu afirmirati hrvatsku modernu umjetnost kroz usporedbu sa europskim primjerima istoga razdoblja nisam uspjela odoljeti ne komparirati dva iznimna opusa onaj Vlahe Bukovca, zaduženog za organizaciju i aranžman hrvatske izložbe u Budimpešti i Mihálya Munkácsya, mađarskog umjetnika svjetske reputacije, Bukovčeva suvremenika. Usporedbom dvaju životopisa,te dvaju opusa otkrile su se neke do sad neuočene ali iznimne spone. Polazeći od akademskih postulata, i Bu­kovac i Munkácsy postupno su pokušavali iznaći načine za mo­dernističke iskorake, ostajući u okviru juste milieu  korpu­sa, pri čemu je konstanta njihova modernizma, izniman virtuozitet kojim će se njihova djela isticati među ostalima u eri velikih oče­kivanja, kobnih izbora i širokih mogućnosti, na kraju 19. i početku 20. stoljeća.

Posljednja soba izložbe sa heraldičkom reprezentacijom Hrvatske na Ugarskim krunidbama kroz doprinos mađarskog eksperta Géze Pálffya otkrit će nam fundamentalne istine o vlastitom identitetu. Simbolika grbovlja i zastava sadrži u malom svu puninu velike povijesti dvaju kraljevstava i njihovog suživota pri čemu se ljubav prema vlastitom narodu zrcali u licu poštovanja prema drugome.

Poštovani kolege, autori i koautori dragi prijatelji iz Budimpešte bila mi je čast biti sudionikom ove izložbe, jer smo pričajući o prošlosti na neki način otvorili novo poglavlje budućnosti koju više ne mogu zamisliti bez suradnje s mađarskim kolegama. Hvala svima na povjerenju koje su nam ukazali povjerivši nam svoje dragocjenosti te se nadam da smo ga izložbom uspjeli opravdati.

Antonio Picukarić, ravnatelj Galerije
Dragan Damjanović, Petra Vugrinec, Marina Bagarić, autori izložbe
Iva Hraste Sočo, savjetnica Ministrice kulture RH
 i veleposlanik Mađarske Csaba Demcsák