Kreativne radionice uz izložbu OTON IVEKOVIĆ – RETROSPEKTIVA

Pozivamo vas da se priključite kreativnim radionicama uz izložbu OTON IVEKOVIĆ – RETROSPEKTIVA! Radionice započinju 18. ožujka i traju do zatvaranja izložbe.

Održavaju se subotom od 11 do 12:30, a za svaku je potrebna prijava na: artionica@gkd.hr

Dobrodošli na ARTIONICU!

–

–

–

–

OTON IVEKOVIĆ (Klanjec, 17. travnja 1869. – 1939.) bavio se slikarstvom, ilustriranjem, radio je kao urednik časopisa, privlačilo ga je kazalište u kojem je surađivao kao kostimograf i scenograf, organizirao je izložbe, bavio se publicistikom. Želio je širiti nacionalnu svijest, podučavati, spašavati, želio je svojom umjetnošću poboljšati svijet oko sebe. Studirao je u Beču, Münchenu i Karlsruheu. Zbog učestalog motiva Zrinskih, profesori su ga nazvali Zrinjimaler. Povratkom u Zagreb postaje učitelj u Obrtnoj školi, a 1897. otvara privatnu slikarsku školu. Njegov se rad može podijeliti u tri faze: tamna faza: 1887. – 1900., s karakteristikama akademizma i romantizma, šarena faza: 1900. – 1919. s plenerističkom paletom i realistička faza: 1919. – 1930. Osim historijskih scena, slika pejzaže i portrete, sakralne motive, žanr-scene i scene iz vojničkog života, a jedan dio njegovih radova vezan je uz ilustriranje likovnih prikaza literarnih izvora. Njegove riječi najbolje svjedoče o posvećenosti historijskom slikarstvu: „Četrdeset godina je prošlo da mojim kistom stojim u službi hrvatskog historijskog slikarstva. Brojne moje slike u reprodukcijma rese rodoljubne domove, vršeći odgojnu i rodoljubnu zadaću“

1. SLIKARSKA RADIONICA

18.03.2023.: 11 – 12,30 sati

RASTANAK ZRINSKOG I FRANKOPANA OD KATARINE ZRINSKE

U popločanom dvorištu Čakovca, okruženom zidovima, s vratima desno i otvorenim stubištem lijevo, stoje u prednjem planu lijevo Petar i Katarina Zrinski, desno uz svoga konja Fran Krsto Frankopan. Katarina je okrenuta gotovo leđima, glave priklonjene k Petru. Odjevena je u dugu tamnozelenu haljinu s povlakom i zaogrnuta mentenom iste boje, s vrlo dugim visećim rukavima i bijelim krznom po rubovima. Zrinski je u crvenoj dolami do ispod koljena, zaogrnut tamnozelenim mentenom s krznom i gajtanima. Frankopan je u svijetlozelenoj dolami i hlačama, tamnijem mentenu i kalpaku, sa širokim pojasom zlatnožute boje. Dalje desno su dva sluge zabavljena oko konja Zrinskog. Lijevo silazi stubama sijedi starac u dugom sivom ogrtaču s krznom, oslonjen na štap. Ovo je drugi put da se slikar prihvaća prikazivanja iste scene, nakon što je još 1887, prije početka studija u Beču, izradio sliku na način svog učitelja Quiquereza. Zgoda se odigrala 13. travnja 1670, kad su se Zrinski i Frankopan oprostili i otišli zauvijek iz Čakovca.

Eugen Kumičić u svom romanu Urota Zrinsko-Frankopanska, rastanak Katarine i Petra opisuje sljedećim rečenicama: „Katarina je klečala, međutim, pred slikom Blažene Djevice, sklopljenih ruku. Kad uđe Petar u ložnicu, ona se podigne s klecala, pruži mu desnicu, milo ga i tužno pogleda, problijedi naglo, klone mu glavom na rame, ali brzo pridignu lice i zagleda mu se u oči. Bile su suhe i njezine i njegove. Ni riječi nisu mogli progovoriti. Motreći je neiskazano tužno, drhtne, ogrli je i poljubi, pa pritisne njezinu desnicu nasvoje srce, a iz dubine duše izviju mu se ove tri riječi: Bog te čuvao!… I tebe!…Zbogom!…- odgovori mu Katarina bolno i prigušeno kada je već koraknuo u dugu sobu. Istodobno pala je na koljena pred slikom Blažene Djevice i spustila čelo na bijele sklopljene ruke.“

ZADATAK: prema gore opisanom rastanku Katarine i Petra pokušat ćemo naslikati točan izgled rastanka prema romanu koristeći bitne elemente opisa (klecalo, sliku Majke Božje, Katarina i Petar u zagrljaju…).

SAZNAJ VIŠE:  Zrinski i Frankopani spadaju među najistaknutije plemićke obitelji na prostorima današnje Hrvatske, čiji su posjedi bili na granicama s Osmanskim Carstvom. Obje obitelji su odigrale veliku ulogu tijekom stoljetne borbe s Osmanlijama. Petar Zrinski bio je praunuk Nikole Zrinskog (1508.-1566.), junaka obrane Sigeta, a Fran Krsto Frankopan sin Vuka Krste Frankopana Tržačkog (1626.-1652.) također istaknutog vojskovođe i jedinog hrvatskog plemića koji je tada dobio titulu „general i zapovjednik svekolike Hrvatske i primorske Krajine“. Motiv urote Zrinsko-Frankopanske ili protuhabsburške urote sve se više pojavljivao u slikarstvu 19. st., a za cilj je imao pobuđivanje nacionalne samosvijesti i željene samostalnosti. Upravo su djela Otona Ivekovića putem oleografija prodrla u najšire slojeve hrvatskog pučanstva i ostala u kolektivnoj svijesti kao simbol domoljubnog slikarstva.

Kumičić je bio poznati pravaš te je bio politički izuzetno aktivan. Kao što to Krleža naglašava, Kumičić se ove teme prihvatio gotovo shrvan situacijom u kojoj se Hrvatska tada nalazila. Fabula je podređena njezinoj osnovnoj ideji – buđenju nacionalne svijesti, a što za cilj ima i odjek u tadašnjem hrvatskom društvu

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

2. GRAFIČKA  RADIONICA

„Navik on živi ki zgine pošteno.“
(Fran Krsto Frankopan)

25.03.2023.: 11 – 12,30 sati

U 17. st. tiskani su mnogi letci i brošure na kojima nalazimo grafike s prikazom Zrinsko-Frankopanske urote. Oni su imali propagandnu svrhu i poruku svim neprijateljima Carstva o tome što će im se dogoditi ako pokušaju nešto slično. Na letcima je prikazana scena pogubljenja, odnosno završni čin koji je okončano urotnike. Zahvaljujući pravašima Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku, izgrađen je kult mučenika oko Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Nakon 200 godina šutnje ova dva plemića dobivaju istaknuto mjesto u povijesti i političkom životu 19. st. Grafike ih u 17. st. prikazuju kao urotnike, dok ih naši slikari 19. st. prikazuju kao mučenike koji su umrli za svoje ideale i domovinu.

             

Kumičić piše: “Katarina i Zora zatočene u jednoj staroj kući saznale su kako je kralj dao pogubiti  

                        njenog Petra i brata Frana. Zaplakana Katarina govorila je svojoj kćerki Zori o

                        najdražima: – Pogledaj ono modro nebo… Ondje, nad onim zvijezdama, ondje su

                        sada tvoj otac i tvoj ujak. Njihove su muke prestale, blaženi su… Ne plači, Zoro.

                       Oni vide našu bol, mole se za nas Bogu. Njihova je krv nakvasila crno stratište,     

                       ona će se rumenjeti sve jače, nikad se neće osušiti: naš narod točit će svoje suze

                       na nju, zalijevat će je kao svoj najmiliji i najsvetiji cvijet, kao cvijet svoje slave i

                       slobode… Zoro, nad onim zvijezdama…“

ZADATAK: gledajući ove gore dvije grafike smaknuća naših plemića sigurno u nama izazivaju ljutnju, bijes, ali i nemoć. No mi ne želimo izazivati niti raspirivati negativne emocije već slaviti njihovu odvažnost i ustrajnost u borbi za slobodu svoje domovine.

Upravo je Oton Iveković odabrao prikazati trenutak rastanka koji je emotivno nabijen i koji izaziva najprije osjećaj žaljenja za mučenicima i njihovom požrtvovnošću. Da bi prikaz mučeništva što više ljudi vidjelo, prišlo se izradi oleografije, koje su kopije slika, ali i svjedok jednog vremena jer je preko umnoženih oleografija umjetnost odigrala veliku ulogu u širenju nacionalnih ideja. Te su oleografije omogućile širenje kulta kroz vizualni medij o čemu više možemo pročitati u knjizi prof. Krunoslava Kamenova pod nazivom „Oleografija u Hrvatskoj“.

Taj trenutak rastanka Petra i Frana od Katarine radit ćemo u grafici dubokog tiska, suhoj igli, kako bismo istu grafiku mogli više puta otisnuti i uvjeriti se u dobrobit ove tehnike, brzog širenja i slanja određene vizualne poruke, baš kao što je to u 19. st. omogućila oleografija.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

3. SLIKARSKA RADIONICA

1.04.2023. : 11 – 12,30 sati

U prvoj dekadi 20. st. Iveković se od „kulta prošlosti“ okreće sadašnjosti, ljudima i pejzažima koji ga okružuju i s kojima živi, a ne više povijesnim ličnostima i sudbonosnim događajima. Ciklus je to slika velikih formata posvećenih radovima u polju. Te su kompozicije likova bez portretnih crta, odjevenih u nošnje i u pozama karakterističnim za obavljanje tih mukotrpnih djelatnosti. Slike Žetelice (1902.), Kosci (1905.) i Oranje (1906.) primjeri su realističkog žanr slikarstva kojim su se u to vrijeme bavili francuski (J.-F. Millet) i njemački slikari (A. Menzel, W. Leibl i dr.). Kompozicija se svodi na najvažnije elemente. Prevladava svijetla, postimpresionistička, pleneristička paleta Zagrebačke šarene škole, kruga umjetnika okupljenih oko Vlahe Bukovca.

ZADATAK: prema odabiru moći ćete interpretirati ove dvije slike, a budući da na izložbi imamo dosta slika konja, te muškaraca i žena prilikom rada u polju, možda se netko odluči izraditi studiju konja u prirodi ili bolje obratiti pažnju na nošnje ljudi pri radu u polju. Svakako će odlučiti trenutna inspiracija!

SAZNAJ VIŠE: Kolo hrvatskih umjetnika je književno umjetnički časopis koje je pokrenuo 1842. Stanko Vraz s Ljudevitom Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem kao kritički časopis u izdanju Matice Hrvatske.

Dr. Isidor Kršnjavi u Kolu Hrvatskih umjetnika I (1906.), u popratnom slovu, piše o Ivekovićevu radu Oranje: Oranje je radnja zanimljiva s estetskoga gledišta. U njoj se izražava radna energija životinje, vlast čovjeka, koji prastarim alatom plugom vlada. Kretnje su kod toga posla ritmične. Pače volovi se ritmično na posao bodre. I u prizivima naših seljaka ima ritma. U Ivekovićevoj se slici vidi taj ritmički rad, ritam se u njoj osjeća. Da me je za savjet pitao, rekao bih mu, da odreže ono mnogo polja sa slike, jer bi se tad sam čin oranja bolje naglasio. Za estetsko osjećanje nije svejedno: je li koji čin prikazan u daljini ili iz bliza, kao što nije za naše osjećanje svjedno, da li vidimo nešto, što se dogadja, iz daleka, ili iz bliza. U svakom nesjetnom slučaju svatko teži prizoru doći što bliže, pa nam ga zato mora i umjetnik iz bliza prikazati, ako hoće da naše čuvstvo jače djeluje.

Jednako tako se o Ivekovićevim djelima Žetva, Kosidba i Vršidba piše u Kolu hrvatskih umjetnika IV (1909.): „Malom je svojom sličicom pobudio osobit interes svih posjetitelja ljetošnje izložbe. Skroz realistično prikazivanje i sredine slike, a i samoga okoliša, odaje Ivekovićevo oštro oko, a uza to genijalnu tehniku“.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

4. RADIONICA: PAPIR MÂCHÉ (radionica kaširanja)

15. i 22. 04.2023.: 11 – 12,30 sati  

Judita Marka Marulića je prvi pisani ep na hrvatskom jeziku. Marulić je smatrao da je ovu biblijsku priču važno prenijeti široj publici, što se moglo jedino ako je napisana njihovim jezikom. Pisan je 1501. godine a otisnut 1521. Ep Judita sastoji se od 6 pjevanja i pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercem koji je u vrijeme renesanse bio najrasprostranjeniji stih. Njegova građa je preuzeta iz starozavjetne Knjige o Juditi, a oblikovan je na temelju hrvatske i antičke tradicije. U knjizi se opisuje kako je asirski kralj Nabukodonosor II. poslao svog generala Holoferna da opustoši Judeju. Židovska udovica Judita, čista i plemenita srca, jako pobožna i bogobojazna, otišla je u njegov šator i opila ga svojom ljepotom. Onako opijenog  njegovim mu je mačem odsjekla glavu. Nakon što su Židovi izložili Holofernovu glavu s gradskih zidina, Asirci su se u strahu razbježali. 

ZADATAK: iako vidimo da ilustracija nije obojana, naš će zadatak biti da je obojamo prema svom doživljaju. Ovaj puta nećemo raditi s temperama na papiru nego cijelu kompoziciju iskaširati u većem formatu i tako ćemo izraditi scenografiju za buduća čitanja epa Judite u korelaciji s hrvatskih jezikom.  

SAZNAJ VIŠE: Iveković je u suradnji s drugim istaknutim umjetnikom toga vremena, Matom Celestinom Medovićem radio na ilustracijama za kapitalno djelo hrvatske starije književnosti, Juditu Marka Marulića. U toj je knjizi reproducirano pet izvornih umjetničkih priloga – u prva tri pjevanja nalaze se Ivekovićevi radovi pod nazivom: Akior pred Olofernom, Judita kara Betulijane i Judita pred Olofernom. Četvrto pjevanje nema reprodukciju, a peto i šesto krase dva Medovićeva rada: Smrt Oloferna te Slava Bogu-Pobjeditelju! Iako su ilustracije reproducirane u crno-bijeloj tehnici pa zamišljeni kolorit originala ne možemo sa sigurnošću predočiti, kompozicijski i stilski može se zaključiti da se u tim prizorima Iveković i dalje oslanja na svoje akademsko obrazovanje i tonsku skalu, kao i na sličan kompozicijski pristup kakav koristi i na historijskim scenama, a prizore rješava na tradicionalan način. Svi su prizori smješteni u interijere i prate zadani narativ biblijske priče. Naročito se na prvom, Akioru pred Olofernom uočava tamnoća cijelog prizora s gotovo baroknim osvjetljenjem gdje svjetlost dolazi iz bočnog izvora kroz razmaknuti zastor obasjavajući, na pomalo caravaggiovski način, Akiorovu ruku. Druga dva prizora zamjetno su svjetlijeg kolorita, a na njima primjećujemo i veću pozornost pridanu draperiji likova što je i inače bila Ivekovićeva specijalnost. Ipak sva su tri prikaza različita pa djeluju kao da ih nije radila ista ruka (primjerice lice Judite koja kori Betulijane i one koja stoji pred Olofernom pripada dvjema različitim ženama iz čega proizlazi rukopisna neujednačenost).

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

5. SLIKARSKA RADIONICA

06.05.2023.: 11 – 12,30 sati

Krajem 19. st. u Hrvatskoj nije bilo slikara specijaliziranih za sakralno slikarstvo osim Celestina Medovića koji je realizirao brojne oltarne pale, velike dekorativne freske i niz manjih slika sakralne tematike. Kod Otona Ivekovića govorimo prvenstveno o njegovu angažmanu na oslikavanju crkava, dok je broj štafelajnih djela s tom tematikom znatno manji. Velik broj skica za zidne freske sačuvanih u Grafičkoj zbirci NSK upućuju na stil koji Iveković primjenjuje u ovoj vrsti slikarstva – kompozicije su vrlo akademske i klasično postavljene, a kolorit je šaren i svijetao, s puno zlatne boje. Četiri manja ulja na platnu prikazuju četiri evanđelista koja su prikazana sa svojim simbolima.

ZADATAK:  ova četiri evanđelista radit ćemo na drvu manjih dimenzija i ujedno ih izraditi u glini zajedno s njihovim simbolima.

SAZNAJ VIŠE: Evanđelisti (grč. εὐαγγελıστής: kοji propovijeda evanđelje) su pisci kojima kršćanska predaja pripisuje autorstvo četiriju evanđelja (naviještanje otkupljenja svijeta po Kristu). To su: Matej i Ivan, koji su bili apostoli, te Marko i Luka, apostolski učenici. Već od IV. st. za njih se u kršćanskoj ikonografiji, prema viziji proroka Ezekijela i Ivanova Otkrivenja,upotrebljavaju simboli: za Mateja anđeo, za Marka lav, za Luku vol i za Ivana orao.

Tekst: Liljana Velkovski
kustosica, muzejska pedagoginja savjetnica, voditeljica Artionice