Mersad Berber
Monografska izložba
18. travanj 2019. – 30. lipanj 2019.
Autorica stručne koncepcije i kustosica izložbe: Jasmina Bavoljak
Autori tekstova u katalogu: Jasmina Bavoljak, Edward Lucie-Smitha, Aida Abadžić Hodžić i Frane Paro
Slijedom izložbi nazvanih moderni klasici, Galerija Klovićevi dvori će 18. travnja 2019. godine otvoriti monografsku izložbu jednog je od najvećih i najosebujnijih bosanskih slikara i grafičara koji je i dobar dio svog života (od 1992. do smrti 2012.) proveo u Hrvatskoj (u Zagrebu i Dubrovniku).
Rođen u Bosanskom Pertovcu, studirao je slikarstvo u Ljubljani na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je i završio poslijediplomski studij na grafici u klasi profesora Rike Debeljaka. Već 1961. dobio je Prešernovu nagradu, da bi nakon toga uslijedile mnoge međunarodne nagrade i priznanja. Bio je između ostalog član Ruske akademije umjetnosti, a priređene su mu velike izložbe od Londona i Madrida, preko New Yorka, Jakarte, New Delhia i Moskve, pa do najznačajnije 2009. u Barceloni i posthumne 2017. godine u Istanbulu.
Berber je vrstan crtač, ilustrator i grafičar, a uz slikarstvo i grafiku bavio se i kazališnom scenografijom i kostimografijom, radio filmske plakate (filmovi Emira Kusturice) kao i poneka vizualna riješenja (ploče Indexa).
Djela mu se nalaze u mnogim muzejskim, galerijskim i privatnim kolekcijama širom svijeta, između ostalih u Tate Modern u Londonu koja je 1984. godine otkupila dva rada iz ciklusa Hommage a Velasquez te će atrakcija ove izložbe, između ostalog, biti i ovi radovi.
Cijeli opus mu je na neki način prožet zanimanjem za vlastitu kulturnu tradiciju. Mogli bi za njega reći da je dijete Granice: mjesta na kojemu se dodiruju Istok i Zapad Europe i podvesti ga pod umjetnika vjernog tzv. akademskohistoricističkoj provenijenciji ( bilo onoj novorenesansnog, bilo onoj novoromantično-realističkoj) koji se izražavao kroz suvremen likovni izraz. Promatran u kontekstu postmodernizma on je danas, u vrijeme obnove novotradicionalističkog slikarstva više nego aktualan i zanimljiv današnjoj publici.
Najznačajniji ciklusi su mu: Sarajevske kronike, Put u Skender Vakuf, Otomanske kronike, Hommage a Velazquez, Hommage Vlahi Bukovcu i posljednji Srebrenica i Arhiv..
Njegova zadnja izložba u Zagrebu bila je davne 1988., te će trideset godina nakon nje ovo biti izuzetna prilika da publika upozna, u iscrpnom kritičkom kontekstu, zapravo nepoznatog Mersada Berbera, njegov impozantan crtački i slikarski mozaik širokog raspona, sazdan od brojnih ciklusa i nikad viđen u ovoj impostaciji.
MERSAD BERBER — PICTOR IMAGINARIUS
(…)Izložba u Galeriji Klovićevi dvori, trideset i jednu godinu nakon njegove posljednje izložbe održane u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu 1988., tako opisuje u potpunosti jedan novi i jedinstveni svemir Mersada Berbera, za koji bismo mogli reći da je u slikarskom smislu bez dobi, odnosno da je umjetnik po stilu anakronist i eklektik, neorenesansni, neoromantični, neoklasicistički autor za kojeg je umjetnost prošlosti i sadašnjosti jedna te ista stvar i da napredovanja zapravo i nema. Teško je naći pandan kod nekog umjetnika (u svjetskoj povijesti umjetnosti) koji se služio tolikim brojem intrigantnih memorijskih citata, a kao što je u Berberovom slučaju; od motiva Albrechta Dürera, Caravaggia, Velazqueza, Géricaulta, Ferdinanda Hodlera i Francesca Hayeza, varijacija na Mantegnina Krista, do Kristovog lika preuzetog od Kramskoja i detalja Kristovih stigmi u fragmentima kolažnih citata. Od Mula Mustafe Bašeskije do Bukovca i braće Božidarević, Gabrijela Jurkića i Gabrijela Stupice. Važno je napomenuti da uvijek, kad citira, Berber istodobno i stvara, usporedno priča svoju priču, kojoj su uzorci samo početna fiksacija, izvorište i motiv za iskazivanje vlastitih egzistencijalnih tema u kojima ne postoje ni prošlost ni sadašnjost, nego samo vječnost.
Tradicija, osobito ona duboko ukorijenjena istočna, igrala je važnu i aktivnu ulogu u izgradnji njegovog umjetničkog identiteta, i on je kao istočni umjetnik najprije morao ovladati umjetničkim idiomom Zapada te poći u potragu za univerzalnim (a u konačnici i svojim) jezikom. Talent i crtačka virtuoznost vjerojatno su mu ukorijenjene kroz kaligrafiju i ornamentiku davnih predaka, i majke poznate bosanske tkalje ornamentalnih tepiha, dok je inspiraciju crpio iz mističnog svijeta Bosne, njezine otomanske prošlosti i tragičnog usuda njezinih ljudi, kao i iz perzijskih minijatura XV. i XVI. st. U teorijskom smislu, Berber je bio vezan uz svojevrsni genius loci i u svom se istraživanju, i radu nastojao poistovjetiti s metafizikom mjesta te je tako pokušao dati kontekst svom umjetničkom djelu.(…)
(…) Iskonski medij mu je crtež, ali ne crtež kao kroki, rad na dah, trenutak, nego crtež kao jedan fenomen koji narasta, koji postaje samostalna disciplina kao što je uljena slika ili grafika. Uz trijumf crteža, bakroreza, bakroreza u boji, litografija u boji, serigrafija, ink-jekt printeva, gicléea i posebice drvoreza u boji, od šezdesetih godina XX. st. pa sve do smrti, postoji i formirala se, i Berberova slikarska produkcija izvedena miješanim tehnikama: uljem, temperama, pastelom, akrilikom, airbrushem, čija su podloga daska ili drvo, papir, karton i platno, a koje je jednako značajno kao i njegov grafički opus, na trenutke se samoprožimajući s njim u tehnikama i (ili) ciklusima. U formalno izražajnom smislu Berber koristi takoreći sve raspoložive elemente: linearnu ornamentiku, arabesku, grafizam napose, ali isto tako i bogate kolorističke skale i suzvučja.(…)
(…)Vrlo je teško precizno pobrojiti i datirati sve cikluse i tematske cjeline koje su zaokupljale umjetnika, i kojima se on bavio tijekom svoga stvaralaštva, ali ukratko i najpreciznije: “Mersad Berber je (…) težio, sve ustrajnije, kako su godine prolazile, stanovitom tipu društvenog i estetskog angažmana, s jasnim preferencijama za ljude s ruba života, za stradalnike i za ljudsku muku. Druga stranica njegovog slikarskog apela za bolji svijet odnosila se na potrebu očuvanja ljepote i ideala, za umjetnost koja će ih znati obraniti od vulgarnosti, i ružnoće, i grubosti.”[1] (…) Pojedinačna djela tako dobivaju, u okvirima odgovarajućih cjelina (ciklusa), potpuniji značaj, otkrivajući se kao dijelovi jednog, u konačnici, integralnog pothvata.
Tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća realizirao je nekoliko ciklusa u velikim formatima i kombiniranoj tehnici, inspiriranih majstorima europskog slikarstva baroka i renesanse (ciklus Hommage a Velasquez, 1973. − 1976.; Hommage a Quattrocento, 1974. − 1976.) i ljetopisom Mula Mustafe Bašeskije iz 18. stoljeća (ciklus Kronika o Sarajevu, 1975. − 1979.) Kroz taj ciklus prožimaju se i dvije posebne tematske cjeline koje će, na neki način, biti isprepletene sa svim ostalim ciklusima, budući da će se njihovi glavni akteri opetovano i ustrajno, jasno ili samo u obrisima i naznakama, pojavljivati na njegovim djelima sve do kraja umjetnikova života — Balada o sarajevskom nosaču I. P. (1974. – 1975.) i zasebne Priče o Romu Beriši (1975. – 1978.) U istom razdoblju Berber je započeo rad na novom ciklusu Put u Skender Vakuf, koji je kulminirao 1989. godine i dijelom je posvećen nezamjenjivosti bosanskog konjića (jer tamo gdje ne može nitko — on može, ali samo polako i obazrivo, kako je umjetnik govorio). Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća također je radio još i na četiri ciklusa: Tempo secondo (1980. – 1986.), Dubrovačke slike i crteži (1986. – 1988.), Splav Meduza i Komentari (1987. – 1988.), “(…) u kojima se na tematskom i na formalnom planu najavljuju turbulentni politički događaji u osvit raspada Jugoslavije, a koji će svoju punu tematizaciju imati u ciklusima Ratni dnevnik o Dubrovniku (1991. − 1992.) i Sarajevski ratni dnevnik − ponoćni razgovor s II Guercinom (1992.), koji su nastali kao izravan odgovor umjetnika na ratna stradanja ovih dvaju gradova i u koje su kolažirani elementi ratne svakodnevice.”[2] Tih ratnih godina započinje i ciklus kolokvijalno nazvan Poštanske razglednice Bosne (1995. – 2008.) u kojima mu je podloga za rad bio arhiv Zemaljskog muzeja u Sarajevu i iz tog ciklusa razvio se i ciklus Arhivi I – IV (2007. – 2008.). Nakon dolaska u Zagreb 1992. godine, možemo u njegovom radu uočiti još i pratiti tzv. Zagrebačku slikarsku fazu ( 1992. – 1996.).
Kulminacijom Berberovog stvaralaštva, njegovom Guernicom, mogli bismo prozvati ciklus Velika alegorija o Srebrenici (1998. – 2009.), koju je opsesivno iscrtavao punih jedanaest godina i koju je koncipirao kao veliku fantazmagoričnu grčku tragediju, smještenu u srebrenički, ali na neki način i u univerzalni i metafizički okoliš, i u koju je upleo mitove i legende o junacima Dedalu i Ikaru koji, na neki način bilježe stravične događaje, susreću se s forenzičarima, dervišima, iskopanim leševima, prisustvuju ukopima (mezarima), pogrebnim molitvama (dženazama) s bosanskim seljacima i seljankama, susreću izbjeglice i pronose istinu o stradanjima.(…)
Stvaralaštvo mu se zadnjih godina pred smrt (2010. – 2012.) usredotočilo na neku vrstu simboličkog i poetskog oproštaja s ovim svijetom, u kojem je kroz mnoštvo Autoportreta na neki način sublimirao svoje cjelokupno stvaralaštvo u kojem je čovjek bio i ostao centralni, jedini medij i preokupacija njegovog likovnog izraza.(…)
(…) Priče mu se temelje na fragmentima osobnih priča, govoru umjetnika u prvom licu, citatima, kolažima i montaži književnih, likovnih i fotografskih motiva, a “priča se otkriva kao kaotični skup (vizualni tekstualni kolaž) tragova subjektivnog sjećanja u kojoj su uključeni i tragovi civilizacijskog sjećanja.”[3] Prihvatimo li tu činjenicu u svjetlu tvrdnje Marca Poinsota, kako organizirati izložbu znači pisati povijest umjetnosti, možemo ustvrditi kako će nam ova izložba Mersada Berbera u Galeriji Klovićevi dvori, s tekstovima u katalogu njegovih ponajboljih poznavatelja — Edwarda Lucie-Smitha i Aide Abadžić Hodžić, još jednom dokazati da se njegovo postmoderno hodočašće u imaginarni muzej stvaralačke prošlosti slikarstva, kao i ustrajno svjedočenje okrutne sudbine sadašnjosti, svodi na jedan te isti izvorni stav da sve što je važno nikad ne bi smjelo iščeznuti.
Iz teksta predgovora Jasmine Bavoljak, kustosice izložbe
[1] Zidić, Igor; Srebrenica od srebra, Srebrenica od mraka u: Katalog izložbe Mersad Berber — Velika alegorija o Srebrenici, Dubrovnik, 2005.
[2] Abadžić Hodžić, Aida; Biografija Mersada Berbera u: Katalog izložbe Mersad Berber — Alegorija Bosne, Sarajevo, 2017.
[3] Šuvaković, Miško; Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, Vlees &Beton, Ghent, 2005.
Generalni sponzor izložbe:
Medijski pokrovitelji:
