NINO VRANIĆ – Kulturna baština okom fotografa

Trg ispred glavnog ulaza na Mirogoj ,50,5×68 cm ink jet print sjajni 2001.

Nino Vranić
Kulturna baština okom fotografa

18.6.2019. – 21.07.2019.

Galerija Klovićevi dvori 18. lipnja otvara izložbu fotografija jednog od doajena hrvatske fotografije: Nikole Nine Vranića. Na izložbi na prvom katu Galerije će se retrospektivno prezentirati preko 200 fotografija, s popratnim katalogom u kojem će se kataloški obraditi i valorizirati jedan iznimno velik i značajan fotografski opus. Izložba je organizirana u suradnji sa sinom autora, Goranom Vranićem, također poznatim umjetničkim fotografom, te autoricama tekstova u katalogu, dr.sc. Marijom Tonković i mr.sc. Sanjom Grković.

Glazbeni paviljon Trg Nikole Subica Zrinskog, 2001.

Nino Vranić završio je Grafičku školu (foto-odjel) u Zagrebu 1952. godine. Nakon studija, zaposlio se u glasovitom foto studiju „Zaza“, zastupništvu „Agfe“, a potom u Zavodu za zaštitu spomenika gdje će preko tri desetljeća bilježiti stanja spomenika kulture. Nastojali smo publici približiti sveukupni fotografski opus koji se ne odnosi samo na konzervatorsku fotografiju, kojom se bavio više od trideset godina, već i na umjetničku fotografiju kojom se bavio u slobodno vrijeme i nakon odlaska iz službe. Tokom života Nino Vranić priredio je desetke samostalnih izložbi, a na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori moći će se vidjeti nekoliko različitih segmenata iznimno bogatog opusa.

IZ PREDGOVORA MARIJE TONKOVIĆ:

Milena Lah 1968.

PORTRETI

Originalna je ideja bila napraviti vlastitu retrospektivu izlaganjem portreta umjetnika s kojima je radio više od tri desetljeća, s kojima se zbližio surađujući na katalozima njihovih izložbi. „Portreti umjetnika“ (1997.) bili su pogled unatrag na fizionomije ljudi s kojima je se družio kao na slijed poglavlja vlastitog života, kao indeksiranje zaustavljenog vremena, svojevrsna autobiografija. Za gledatelja je taj sentimentalni pogled unatrag povijesnoumjetnička indiskrecija: uvijek je interesantno vidjeti fizionomiju nekog umjetnika. U drugoj polovici stoljeća posvećuju se cijele monografije privatnom životu velikih umjetnika, the artist in his studio, u različitim varijantama bile su u svijetu vrlo popularne. U našim razmjerima tu znatiželju zadovoljavaju portretne fotografije. Iz Vranićevog društva većinom su to pravi atelijerski portreti, ali fotografije ne bez ambicije za autorizacijom. To su biografemi:  režirani osvjetljenjem ili izrezom lica čime izvlači njihovu plošnost ili plastiku, položajem glave, otklonom od simetrale. Ne nekim je portretima veći zahvat ili okolnog prostora ili tijela portretiranog  i taj portretni višak sufler je u percepciji doživljaja portretiranog.  U dramaturškoj je funkciji i pozadina: svijetla ili tamna, nejasni ambijent. A  ponekad je pratnja slika ili kip što usidruje portret u točno određenu situaciju.

Mjesecev krajolik 1960.

KRAJOLICI

Od početaka svog umjetničkog djelovanja početkom šezdesetih Vranićevu pažnju zaokuplja pejzaž. Pristupa mu s proživljenim iskustvom suvremenog slikarstva, s usvojenim postulatima slikara koji su u dijalogu s objektivnom stvarnošću i aktualnim likovnim jezikom pomakli granice percepcije i izraza pejzaža. Ta se obnova pristupa i ostvarenja, nova leksikologija, odvijala prvenstveno virtualnim izdizanjem očišta koje je omogućavalo prebacivanje faktografske deskripcije pejzaža u autonomnu likovnu sintaksu plohe slike. Posljedični ritmovi, topologije, strukture, asocijativne metafore stvorili su nove vizualne generičke kodove od kojih je profitirala i umjetnička fotografija.

U fotografskom mediju Vranić je prihvatio njihovu sintezu kroz dugogodišnju akumulaciju slika i argumentaciju slikara i interpreta. Pred historiziranjem tog novog, uvjetno rečeno pejzažnog slikarstva, pred njegovim kreativnim iscrpljenjem,Vranić ga reanimira i ponovno aktualizira jedinstvenim ciklusom fotografija: izložbama (od 1977.) i konačno monografijom (1986.).

Dok je nova slika u slikarstvu derivirana na našem obalnom teritoriju i kamenjaru, Vranićeva je inspiracija sjever i zemlja: Hrvatsko zagorje. Osnovna je vizualna procedura slična: telurnu plohu pogledati iz visine/daljine kako bi se u tom uspravljanju otkrila njena geometrija, ali za razliku od slikarstva Vranić ne potire i plastiku njenog reljefa. Fotografija je ponovno u dijalogu sa slikarstvom ne dokazujući ravnopravnost kao u doba piktorijalizma pred stotinjak godina, nego interpretirajući objektivnu, pejzažnu realnost s pozicije legalizirane nove vizije u specifičnim medijskim mogućnostima.

Srebrni mocnik sv.SilvestraXIV st,Zadar,riznica sv.Marije ,160x100cm

LICA i PAVLINI

Radeći u Konzervatorskom zavodu, u radionici i na terenu, nalazio je zanimljive fizionomije među skulpturama i slikama različitih razdoblja i namjena. Sveci s oltara, glave iz ornamentike, slobodna plastika u različitim materijalima, obojene ili čiste, na zidnom ili minijaturnom prikazu Vranićevo su svakodnevno društvo. Prema nekima je osjećao posebnu simpatiju. Privlačile su ga izgledom ili obradom i u svom  panoptikumu tretira ih kao virtualno društvo. Ulazio je s njima u osobni dijalog koji je bio naličje onog konzervatorski utilitarnog, dokumentarističkog.  Desakralizira ih i pretvara u prijatelje: kao da dolaze iz različitih plemena i rasa. Živi njihovu tugu, patnju, spokoj i vedrinu.

Glave što ih je davni kipar klesao ili djeljao, slikao ili crtao, prema svojim modelima, kanonima i  funkcijama,Vranić  vraća u život, u svoju svakodnevnost. Ili ih izvlači iz konteksta, uvećava, i ukazuje na njihovu izražajnost i ljepotu. Moderna umjetnost proširila je područje estetskog i likovno relevantnog u vremenu i prostoru, razmaknula margine izraza. Vranić je u povlaštenoj poziciji da se kreće u tom ambijentu legalizirane egzotične motivike i realizacija, i da ih može slobodno reinterpretirati prema svojoj senzibilnosti u ravnoteži autentičnosti i ekspresivnosti.

Urusena stepenice kora crkve Sv. Mihaela u Duboccu ,1992.god.

SLIKE IZ BRODA

Slikama iz Broda (1992.) Vranić dokumentira martirij Broda u srpskoj agresiji. Pred ratnim razaranjima, umjetnost je u drugom planu. Topografiji rušenja, u vremenu vladavine entropije i kaosa, trebalo je primjereno odgovoriti sažetim, oštrim i direktnim jezikom, naprosto fiksirajući bolnu faktografsku istinu.

Nema posebna Vranićeva autorskog pogleda, ni  medijskih trikova: objektivna brodska realnost nadilazi inspiraciju za umjetničkom preobrazbom. Ruševine u suncu potiskuju  umjetnost, dovoljna je konstatacija: bilo bi i nemoralno zgarišta pretvarati u motiv i to Vranić osjeća. Treba li ipak naći neki fotografski rukopis to je  fotografiranje uništenog interijera u protusvjetlu, u centralnoj simetriji praznih ulica ili komponiranju ruševina: kuća i slomljeno stablo, crkva i razoreno raspelo.  Vranić je u Brodu čovjek prije nego li umjetnik ili konzervator.

Gornji grad,barokna palaca (18. stoljece ) u Basaricekovoj 22 ,49×68 cm ink jet print sjajni 2001.

ZAGREB

Monografija Nine Vranića posvećena hrvatskoj metropoli – Zagrebu jedini je opus u cijelosti ostvaren fotografijom u boji. Zagreb je za Ninu Vranića miran i meditativan grad. Grad zlatnih rezova i čistih obrisa, dostojanstven čak i u svojim nesavršenostima. Vranićeva monografija posvećena hrvatskoj metropoli konceptualno je idealizirana knjiga dojmova, skladna proza ujednačenog ritma u kojem se isprepliću motivi poznati svakom pješaku i oni manje poznati, detalji teže dohvatljivi oku običnog prolaznika. Ono što povezuje te zaustavljene trenutke šetnje Zagrebom visok je stupanj stilizacije svakog motiva, bilo da je riječ o rascvalim krošnjama ili raspucalim zidovima. Vranićev Zagreb filmska je scenografija u kojoj su zamislive mnoge priče, on se ne nameće, već sugerira sadržaj.

KONZERVATORSKA FOTOGRAFIJA

Iz teksta Sanje Grković

Nino Vranić, Veduta slavonskog posavskog sela s jatom gusaka, 1961.

(…) Iz današnje perspektive gledano, doprinos Nine Vranića Konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji jest ogroman. Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao sljednica povijesnih konzervatorskih službi – dakle Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, osnovanog 1910. godine, potom Konzervatorskog ureda, osnovanog 1928. godine, zatim Konzervatorskog zavoda, osnovanog 1946. godine te Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, osnovanog 1967. godine – danas opseže preko 90.000 fotografija i 40.000 originalnih negativa te otprilike dvjestotinjak autorskih imena što iz redova profesionalnih fotografa, što konzervatora i autor stručnjaka srodnih institucija – muzealaca, restauratora, arhivista i sl. Od tih 80000 fotografija gotovo pa četvrtina djelo je Nine Vranića. Za svojeg službovanja Vranić je obišao i fotodokumentirao preko tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske (precizno 1037), a ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi ne jedan, već više spomenika, kao i činjenica da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, nameće se zaključak kako je broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je Nino Vranić ovjekovječio – nesaglediv.

Govoriti o Nininoj konzervatorskoj fotografiji nemoguće je a ne spomenuti njegovo foto-dokumentiranje orguljaške baštine na našim prostorima u sklopu akcije njenog evidentiranja, sistematiziranja i valoriziranja koju je od 1972. do 1975. godine provodila ekipa muzikologa i konzervatora. Tom je prilikom sačinjen jedinstveni registar povijesnih orgulja koji opseže više od 800 orgulja. Vranićev je fotografski opus orgulja, poradi svojeg jedinstvenog dokumentarističkog značaja, pa i šire, u siječnju 2019. godine upisan u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. (…)