Nives Kavurić Kurtović

NIVES KAVURIĆ – KURTOVIĆ
Putovanje zakutcima trajanja
(uvijek na zavoju)
19. 4. – 29. 5. 2016.

Otvorenje izložbe u utorak, 19. 4. 2016. u 19 sati

Nives Kavurić – Kurtović rođena je u Zagrebu 1938.g. U Zagrebu nakon gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti 1957. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Frane Baće 1962.g., a samostalno je počela izlagati 1963.g. Surađivala je pri Majstorskoj radionici Krste Hegedušića od 1962. do 1967.g. Poslije 1971. aktivna je članica Galerije Forum, a u statusu samostalne umjetnice djelovala je do 1983.g., kada je postala profesoricom pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Redovna je članica HAZU od 1997. g. Njen iznimno bogat, slikarski i crtački raskošan opus dopunjuje stalan i kreativan interes za grafiku i ilustracije. Više puta studijski je boravila u izabranim gradovima /ishodištima umjetničkih mijena i pravaca (europskim i američkim),  te vrijedno zaslužila brojne nagrade i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu, održala tisuće samostalnih i skupnih izložaba. Slikarica- akademkinja, koja je promijenila pogled na nadrealizam i druge „izme“ u hrvatskom slikarstvu XX. i XXI. st. potaknula nas je širinom i bogatstvom vlastita opusa na prijedlog za pripremu izložbe retrospektivnog karaktera. Fokusirale smo se na nadahnuće crpljeno iz suvremenosti njena golema opusa. Već  je na prvoj samostalnoj izložbi 1963. godine predstavila vlastite načine bivanja i mišljenja – slikarstvo, crtež, tuš i pero na bjelini papira, RIJEČ. „ … Drugačije kazano, slikarici su danas više nego dovoljna sama sredstva medija kojim se služi, te gotovo apstraktnim ili krajnje omeđenim oblicima konstruira afektivno rječite prostore i morfološki dinamične situacije. Takoreći «crnim na crnom» kaptira golemu energiju uložene vještine…“  riječi su akademika Tonka Maroevića u povodu izložbe održane u Kabinetu grafike HAZU, kojom je obilježena godišnjica njena prvog predstavljanja javnosti samostalnom izložbom. Naše završno istraživanje opusa započeto sredinom siječnja 2016. u atelieru i domu umjetnice ističe formativno razdoblje ranih šezdesetih kao referentnu početnu točku, a u realizaciji predložene retrospektive željele smo istaknuti razdoblje poslije objavljene monografije Tonka Maroevića u izdanju NSK iz Zagreba (UDK74/76(497.13)^,,19^,,=862=20::929 Kavurić-Kurtović, N.), obrađenih „ciklusa“ i stvaralačkih dekada. Probrani tekstovi povjesničara umjetnosti i kritičara učvrstili su našu odluku da pokušamo odgovoriti na izabrana pitanja. Kontinuirano smo ih postavljale, prilagođavale se: Nivesinim stvaralačkim godinama, sitnom ili većem zapisu, pjesmama u prozi i slobodnome stihu,  boji, crti, papirima, velikom i malom, ulju, olovci, tušu, peru, kadru i bježanju (iz kadra), pisanju i risanju, disanju i mišljenju…DJELU.  Izabrale smo bitno: zašto niti jedna njena linija nije ograničena, zašto iracionalan ili pjesnički podtekst/tekst/kontekst  kreativno korespondira s njenom rukom; zašto je neizvjesnost i metafizičnost ljudske/umjetničke situacije kroz njeno slikarstvo univerzalno bliska i poetski inspirativna? Bilo je doista mnogo tekstova: prvo njenih, potom interpretativnih: Vlade Bužančića, Željke Čorak, Ljerke Mifke, Vesne Parun, Šimata Banova, Vjerana Zuppe  i drugih. Nadamo se ovom izložbom zabilježiti stručne izazove i rješenja, odnosno odgovore na osnovna pitanja, primjerice, zašto i kako bez suvišnih dekoracija, površnih vizualnih akcenata vrijedi upravo ovom i ovakovom izložbom poduprijeti jedinstvenu logiku stvaranja i razvoja umjetničina  duktusa.  Od, uvjetno govoreći nadrealističke poetike, materičnosti, enformela, ciklusa  poput nekih Crnih,  potom  „rasvijetljenih“, „zarolanih“ i odmotanih tokova svijesti, određena  „Vremena (zapunjenog odustajanjem)“, do svojevrsnih zaključaka naznačenih u velikim formatima i uljima na platnu nastalima od 2006.g. do danas. Pogled na aktivnu i radnu sublimaciju (pro)doživljenog  predstavljen kroz još uvijek skroman izbor iz opusa Nives Kavurić-Kurtović istinski  predstavlja više od dvije stotine izabranih radova kao složenu, uvjerljivu i intrigantnu  činjenicu. Riječ je o novom i zajedničkom susretu u Galeriji, koji pretpostavljamo, smijemo nazvati retrospektivom.

Kustosice izložbe: Danijela Marković i Koraljka Jurčec Kos

Iz predgovora: Margarite Sveštarov Šimat

LAUDA

Razlozi za izlaganje djela Nives K. -K. Razlozi za pisanje o njima. Razlozi za pisanje o njoj. Razlozi za ponavljanje čitavog procesa otkrivanja, predočavanja, rekonstruiranja  u dubokom je porivu obnavljanja njegova čitanja u onoga njemu samome i sa svijetom u kojem je nastalo. Kako bi  se oslušnulo njegovo monologiziranje i njegova razgovorljivost, kontemplirala njegova misaonost, zanijela poetičnost, potresla osjetljivost i osjetila njegova trajna budnost.  Protest i otpor nije samo osoban već je uperen i prema svijetu i prema ljudskoj sudbini. Razlozi su  neprikosnoveni i u domeni su Njenog načina traženja odgovora. Ne onog lapidarnog koji se ubire na površini stvari i po kojemu se uspostavlja red, redoslijed i imenovanje uređenog ili neuređenog svijeta. Već onoga duboko metaboličkog koji nadilazi misao i riječ. On je neizreciv ili nekaziv ali nije beznadežan, nije mračan, nije pesimističan i ne zatire već hrani i vraća vlastitoj i ljudskoj mjeri slabosti. Pri tome,u dirljivoj groteski,  nasmijava empatičnom i milostivom ironijom. Jer,   Nives K.-K. se voli milostivo smješkati i smijati.  Milost i suosjećanje i na kraju radost i ispunjenje  lauda su ovome djelu  koje dotiče biće u kojemu je svijetlo svjetlije i gdje smo u dvojbi nije li njegova tama upravo njegovo svijetlo.

RETROSPEKCIJA

Retrospektivnost  koju možemo pripisati opetovanom okupljanju djela Nives K.-K. tek  je pojam koji  uokviruje i definira izložene crteže, slike, prostirke za snove  i one bolnih ravnoteža, panoptičke role života i načete još nedovršene blokove crteža … ukazujući na njihovo prepletanje i sukcesiju, razilaženje i ponovno susretanje.  Uvijek  na tragu neprekidnog resentimenta unutrašnje memorije koja  iz urađenog, dovršenog i  napuštenog  pronalazi poticaje za nove likovne nizove. Organički kontinuitet rukopisa je neprikosnoven. Pulsira u sinhronijama ciklusa, gasi se u  preskocima, budi se u sinkopama uvrće se u sebe, zasićuje, razrijeđuje kako bi se nekim novim gestualnim otponcem, crtačkim morfemom, imaginacijom ruke, izazovom podloge u nezauzdanom tijeku i zgušnjavanju, zrcaljenju ili transpariranju pojavio novi ciklus.  U  naravi svojeg rasta i akumuliranja, rasprostiranja svoje topologije i svoje ikonike nadasve se opire linearnosti i lapidarnom pojmu razvoja. On je u opetovanom prepoznavanju, u migracijama morfema, njihovoj heteromorfiji i istovremenoj bujnosti. U tom nerazmrsivom oslanjanju  i resetiranju  rastire se antropomorfna topografija  koja u širenju i prozračivanju, prosvjetljavanju i zgrušnjavanju –  razapeta ili učahurena, razbuđena ili sonambulna, zazorna ili pitoma i pripitomljena – kroz crtačke kanile i slikarske fluide ocrtava sekvence neprekidno obnavljajuće i umnožavajuće autografije.

FORTUNA

Mijene u jeziku, morfemima, strukturama su zabilježene, tančine u likovnom izričaju su registrirane, analogije su potisnute na opravdanu  distancu, referencije detektirane. Poetičnost i filozofičnost, psihizam i duhovnost slike i njima pripojene literarne didaskalije Nives K.-K. potakle su najljepše ispisane sintagme i interpretativne ligature metaforičnih prijenosa, akribije pogleda i vjerodostojnih uvida. Jer, riječ je o ozbiljnom i radosnom štivu koji je empatično arbitrirao nad njezinim djelom nalazeći njene i vlastite odgovore. I bio je, izvan svake sumnje ponesen, likovnim misterijem, virtuozitetom dara, jasnoćom  otvorene osjećajnosti, lucidnošću riječi i govora kojeg je ispisala u tijelu  svoje umjetnosti. Kao u vlastitom tijelu i kao vlastitim tijelom.

AUTOGRAFIJA

Više od pola stoljeća je   Nives  K. -K.  u hrvatskoj umjetnosti ustoličena matica svojih umjetničkih košnica njihovih šumova, mrmora, zujanja,  cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapaja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbivaju iznad i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko likovno  pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlozima i u žudnji za jasnoćom. Bez zazora prema osobnom i intimnom, ničiji sljedbenik,  bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i aktualnostima.  U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svoje napore s  usudom  svojega dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje osjećajnosti i osjetilnosti.  „To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli! Vrijeme punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno; to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje. Nabujalu energiju treba razodjenuti do njena smisla.” (Nives  K. -K., 1976.)

IZVAN SVJETOVNOG

U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja  Nives  K. -K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih  opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.  Očiju širom otvorenim u najvećoj usredotočenosti duha, tijela Nives K.-K.  svjedoči svojem zurenju u poniranje i izranjanje života kojega stvara  – i sama u njega ponirući i izranjajući iz njega  istodobno ranjena i zacjeljena.  On je izvan gravitacije, izvan središta i izvan svjetovnog. Pulsira izvan dimenzija (pa i vremena) prelijevajući se preko rubova površina u izričaju koji svojom linijskom grafijom i obrisom podjednako  biva crtežom i slikom i pismom. U crtežu i pismu koji je hraniteljski i koji se hrani na humusu prvobitne praznine podloge gdje se u prešutnom suglasju, u ritmu disanja, dinamici geste i traga ruke ispisuje panoptička slika svijeta. Između (pra)počela ili izvora te kraja i zamračenja – koje može biti i svijetlo praznine ili punine – Nives je stvarala, rastirala i diseminirala populaciju svih gestacijskih doba, razgradila je mitove i njihovu genealogiju, dotakla je opća mjesta  vlastite i naše zajedničke osjetljivosti. Milosrđe i zazor, pobunu i pomirenje, odbijanje i prihvaćanje, nježnost i čuđenje. Zaludnost, podsmjeh, smijeh. Jednom oslobođeni demoni čuvstva postali su neukrotivi i žive simultano u lelujavom amnionskom prostoru gdje se  naslanjaju jedni o druge, odupiru se jedni od drugih  ili snubljuju ljubavnom blagošću. Pripitomljavaju se u strukturama –  koje su u selidbi sferama  atopičnih fantazija privremene – čiji je prostor obitavanja fluidan, beskonačan, neoznačen, neimenovan i promjenjiv. (…)

Besplatno vodstvo za građanstvo:
utorak do subota: 17 sati
nedjelja; 12 i 17 sati