Učenjaci drevne Kine

UČENJACI DREVNE KINE
U potrazi za životom i duhom

11. 4. – 9. 6. 2019.

Kustosice izložbe: Iva Sudec Andreis i Danijela Marković

Shiren (učenjak) je općeniti naziv za intelektualca u drevnoj Kini, kao i naziv elitnog društvenog sloja koji je bio karakterističan za Kinu. Oni su učili i podučavali, širili kulturu, sudjelovali u politici zemlje te su stvarali kinesku tradicionalnu kulturu i prenosili je novim generacijama. Pod utjecajem konfucijanske tradicionalne kulture, učenjaci su „rad na sebi, uspješan obiteljski život, upravljanje državom i održavanje mira među narodima“ smatrali najvećim ljudskim idealima. Njihova posvećenost samousavršavanju utjelovljuje duhovna stremljenja i umjetničke ideale te odražava obilježja kineske kulture – estetike i filozofske misli.

Učiti i služiti
Nakon dinastija Qin i Han, konfucijanizam je postao glavna i službena kulturna struja. Zbog toga su učenjaci odmalena stjecali konfucijansko obrazovanje, sudjelovali u carskim ispitima temeljenima na konfucijanskim klasicima, a uzori su im bile konfucijanske vrijednosti. Budući da su bili društvena elita, učenjaci su ulazak u državnu službu smatrali najvažnijim načinom ostvarivanja vlastitih ideala i ispunjenja životne misije. Kako bi postali dijelom državnog aparata morali su proći niz ispita kojima je osnova bila konfucijansko učenje.

Analekti su najvažniji konfucijanski klasik koji su napisali i kompilirali Konfucije, njegovi učenici i sljedbenici. Cijela knjiga ima 20 dijelova i 492 poglavlja. Glavni dio knjige čine citati i dijalozi Konfucija i njegovih učenika. U Analektima su sakupljeni Konfucijevi stavovi o vladanju, etici i moralu. Analekti su uz Mencije, Veliko učenje i Doktrinu sredine, jedna od takozvane „Četiri knjige“ koje su predstavljale obaveznu literaturu za polaganje carskih ispita.

U vrijeme dinastija Ming i Qing, carski ispiti na kojima su birani učenjaci-službenici sastojali su se od tri razine: provincijalni, metropolitanski i dvorski ispit. Provincijalni ispit održavao se jednom u tri godine u glavnom gradu svake provincije. Zbog toga što se održavao u jesen u osmom mjesecu (po tradicionalnom kineskom kalendaru, nap. prev.), zvali su ga i „jesenski wei“ (wei je bio naziv mjesta na kojem se održavao ispit). Glavnog ispitivača imenovao je car. Nakon ispita, proglašavali su se kandidati koji su prošli ispit i oni koji su na pomoćnoj listi. Svi oni koji su prošli ispit zvali su se juren, a prvi na listi se zvao jieyuan. Metropolitanski ispit održavao se jednom godišnje u Pekingu, a budući da se održavao u proljeće, nazvan je „proljetni wei”. Ispitom je predsjedavalo Ministarstvo rituala, a car je imenovao glavnog i pomoćnog suca. Na ispitu su mogli sudjelovati svi juren i studenti Carske akademije. Najboljih tristo kandidata nazvani su gongshi, a najbolji među njima nazivao se huiyuan. Carske ispite održavao je car u carskoj palači. Sam ispit je bio u formi eseja o politici. Sudjelovali su gongshi (preporučeni kandidati), koji su nakon što su primljeni, nazivani jinshi (napredni studenti). Uspješni kandidati bili su podijeljeni u tri kategorije: prva kategorija bili su jinshi jidi, druga kategorija jinshi chushen te treća kategorija tong jinshi chushen. Najbolja tri kandidata iz prve kategorije nazvani su zhuangyuan (prvoplasirani), bangyan (drugoplasirani) i tanhua (trećeplasirani). Sadržaj carskih ispita najvećim se dijelom sastojao od argumentacije iz pet klasika (Knjiga pjesama, Knjiga dokumenata, Knjiga rituala, Knjiga promjena, Knjiga zapisa Proljeća i jeseni) kako bi se izabrala određena tema i kandidati bi o njoj trebali napisati esej.

Uspjeti i pomagati cijelom svijetu
Drevni kineski učenjaci gajili su političke ideale, a njihov cilj bio je rad na sebi, uspješan obiteljski život, upravljanje državom i održavanje mira među narodima te su gorljivo željeli povezati svoje osobne vrijednosti s domovinom. Stremeći takvom životu, njegovali su humanistički pristup i želju da budu od pomoći cijelom svijetu. Bdjeti nad cijelim svijetom, mariti za teškoće i brige naroda i biti na korist svom narodu.

Glazba, šah, kaligrafija, slikarstvo
U drevnoj Kini, sviranje citre (qin), igranje šaha (qi), kaligrafija (shu) i slikarstvo (hua)  bile su četiri velike vještine kojima su se bavili učenjaci. One su postale simbolom učenjaka te oruđe za obogaćivanje osjećaja i temperamenta. Vještine povezane uz njih odražavaju karakter i odgoj učenjaka: onaj koji umješno svira citru mudar je i smiren, onaj koji dobro igra šah analitičar je i strateg, vješti kaligrafi iskreni su i originalni, a dobri slikari traže savršenstvo i ljepotu. Citra, šah, kaligrafija i slikarstvo esencija su visokorazvijene kineske kulture.

Sviranje citre
Sviranje citre prva je od četiri vještine. Od svih instrumenata citra je najosebujnija, a zvuk joj je čist i uzvišen, što odgovara istančanom ukusu učenjaka. Bez obzira je li znao svirati citru, drevni učenjak obično je imao jednu u sobi za učenje kao elegantan ukras.

Igra šaha
Šah je za drevne kineske učenjake bio igra, ali i vještina. Ne znati igrati šah ili biti loš u šahu smatralo se sramotom. Igra šaha svojevrsno je natjecanje u mudrosti. Tijekom igre nije se čuo ljudski glas, već samo zvuk žetona – sve je bilo vrlo tiho.

Oprema sobe za učenje
Soba za učenje je prostorija u kojoj su učenjaci čitali, pisali i sudjelovali u kulturnim aktivnostima. To je mjesto za odmor učenjakove duše, za čitanje knjiga i sviranje citre, komponiranje i recitiranje poezije, slikanje, paljenje mirisnih štapića, kušanje čaja, mjesto bezbrižnosti i zadovoljstva. Predmeti i pokućstvo odražavaju vlasnikov ukus i estetske sklonosti. Pribor i materijali za slikanje u osnovi su isti kao pribor za kaligrafiju i uglavnom se sastoje od kista, posude za tintu, palete za miješanje boje, posude za pranje kista, crtaćeg papira, utega za papir, držača za kistove i ostalog. Od materijala, najvažniji su xuan papir, tinta, boje i pigmenti, od kojih su mnogi tipični za Kinu i po čemu su kineska kaligrafija i slikarstvo jedinstveni.

Poezija, vino, cvijeće, čaj
Poezija, vino, cvijeće i čaj su uz citru, šah, kaligrafiju i slikarstvo nazivane osam vještina u životu učenjaka. Pjesnici čitaju misli, oni koji uživaju u vinu pronalaze srodne duše, oni koji vole cvijeće ugodnog su karaktera, a oni koji uživaju u ritualima čaja kreposni su i čestiti.

 Vino kao pratitelj
Stari kineski učenjaci voljeli su vino. Ono je bilo dijelom života sviju, bez obzira na položaj i društveni status, raspoloženje i prigodu – banket, okupljanje, opraštanje ili odlazak. Nakon pića, recitirali bi poeziju i čitali knjige.

Promatrati cvijeće i piti čaj
Najvažnija vrlina kineskih učenjaka je usklađenost života i duha, a za njih kultura čaja ima veliko kulturno i duhovno značenje. Čitanje knjiga, spravljanje i pijenje čaja i divljenje cvijeću pričinjalo im je veliko zadovoljstvo u slobodno vrijeme.

Drevni predmeti
Učenjaci su smatrali da su drevni predmeti vredniji od suvremenih. Kineska tradicionalna umjetnost u velikoj mjeri imitira ili oživljava staru umjetnost. Tisućljetno kulturno naslijeđe i arheološka istraživanja pojačavaju njihovu čežnju i sentiment za starinama i prošlošću. Teološko objašnjenje toga jest da čovjek razočaran sadašnjošću uvijek čezne za prošlim vremenima u nadi da će se to zlatno doba vratiti.

 Pejzaž kao pokretač osjećaja
U kineskoj tradicionalnoj kulturi, čovjek i priroda tijesno su povezani. Poštovanje i harmoničan suodnos s prirodom prožimaju se u tradicionalnom svjetonazoru o čovjeku kao integralnom dijelu prirode. Kao što “mudar čovjek uživa u vodi, krepostan uživa u planini”, tako i pejzažno slikarstvo ne pruža samo prekrasan pogled, već je dom učenjakovoga duha te ishodište i zalazište njegovih meditacija.

Stil „Cvijeća i ptica“ (Huaniao stil)

Prema tradicionalnom kineskom poimanju svim stvorenjima imanentna je estetika i simboliziraju univerzum. Stoga su cvijeće, drveće, lišće, životinje i insekti savršeni motivi koji izražavaju misli i osjećaje učenjaka. Osim vizualnog užitka ovi motivi umanjuju životne brige i pojačavaju žudnju za prirodnom idilom. Iz tog su razloga omiljeni simboli u poeziji i slikarstvu.