Zdenko Bašić – Božićna priča u Klovićevim dvorima

ZDENKO BAŠIĆ
BOŽIĆNA PRIČA U KLOVIĆEVIM DVORIMA

1. 12. 2018. – 6. 1. 2019.

Foaje Galerije Klovićevi dvori

Prema motivima Augusta Šenoe, Zdenko Bašić, ilustrator i Tanja Konforta, autorica teksta (u izdanju nakladničke kuće „Spiritoso“ iz Zagreba), kreativnom interpretacijom ponudili su nam zlato čitanja i uživanja u umjetnički raskošnom preplitanju lokalnih povijesnih tema s univerzalnom ljubavnom pričom.

Izložbenim postavom Božićne priče u Klovićevim dvorima / Zlatarova zlata motivi starog Zagreba, nagrađivanog i svjetski poznatog ilustratora, tumače romaneskne teme vezane uz lirsku i bajkovitu poetiku stvaralačkog krešenda Zdenka Bašića. Uistinu, začarat će nas od prve do posljednje stranice, od prvog do posljednjeg prizora.

Uz ostalo, podsjetit će nas na okuse Magdinih paprenjaka; finoću, miris i taktilnost sličnih izabranih motiva pronalazili smo najčešće tragajući za izgubljenim vremenom.

Zdenko Bašić

S druge strane, na podrobno iscrtanoj karti između Samobora i Medvedgrada, s naznakama Gornjeg Stenjevca, Remeta, razdjelnica (poput rijeke Save), Bašićevi portreti u starim okvirima (raz)otkrivaju porive Šenoinih literarnih protagonista. Prošle godine pratili smo oslikane prizore iz autorskih slikovnica Zdenka Bašića što nam je „donio“ Sjeverozapadni vjetar i Mjesečeve sjene u prigodi samostalne izložbe dobitnika „Velike nagrade“ Hrvatskoga biennala ilustracije.

Valja nam sada prepoznati brižnost, pohlepu, ljubomoru, odanost i ljubav, a izabranih osam portreta u ovome trenutku oslikavaju univerzalne ovodobne karaktere. To su: Dora i Petar Krupić, Stjepko i Pavao Gregorijanec, Magda Paprenjarka, Klara Grubarova, Grga Čokolin i Jerko.
Zdenko Bašić interpretira ih vlastitim likovnim tumačenjem zagrebačkih legendi i povjesnica prepoznatljivim rukopisom.

Jednako tako, pomno dizajnirana oprema knjige („Hamper studio“) s pojedinim rotulusima što mogu asocirati na valjke za tijesto napeto među njima, ili na matrice modleka za božićne kolače sadrži jednostavne upute.

Čitajući upute, dobrodošli su svi: veliki i mali, kako turisti namjernici, tako i čitatelji. Složena literarna i izvedbena fabula te njezina grananja kroz dizajnerske upute otkriva se u jednostavnosti izbora povijesno intrigantnih, a pristupačnih tema. Izložba je to što gledatelje nadahnjuje i raduje u blagdansko vrijeme.

Zdenko Bašić

Izniman animator i redatelj poput Zdenka Bašića kompozicijski skladno rješava suodnose uokvirenih karaktera koje ćemo stoga i (za)pamtiti uz fotografski precizno dorađene arhitektonske pojedinosti. Gradeći suodnose među likovima, umjetnik otkriva iskustvo vezano uz vlastite početke, uz Anđele u snijegu i Odsjek za animaciju i nove medije pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Osim realističnih vizura istočnog i južnog pročelja crkve sv. Marka na Gornjem gradu, ili zdenca Manduševca i Harmice, prepoznat ćemo stari grad Samobor i medvedgradske fortifikacije, ondašnji tok rijeke Save… Upravo Savom prognanu Doru skela odvozi iz grada. Takav put rijetko je lijep, još manje jednostavan, obilježen ostaje svevremenskom poukom poput one: „… tko zlo prede, drugo zlo na to zove.“

Postmodernističkim ciljevima neopterećen autor umije profinjeno izgraditi, ne samo slikovnicu (promoviranu na ovogodišnjem Interliberu), već koristeći znanja i vještine, uspješno uvjeriti gledatelje u iskrenost vlastite transmedijske interpretacije priče.

Proces „uvjeravanja“ vjerojatno je sličan onom što se dogodio negdašnjim čitateljskim „fanovima“ djela Augusta Šenoe.

Šenoa naime, zapisuje: „Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi ova bila bez prigovora. O tom je tebi suditi. Nu, ne mogu da ti ne dokažem kako je knjiga postala. Premećući u arhivu grada Zagreba stare zaprašene hartije, u koje od sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh i na ljutu i krvavu pravdu među silnim podbanom Gregorijancem i građanima zagrebačkim. Starina Krčelić znao je za tu pravdu, al nije joj znao za razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto da je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero…“

Gledajući inscenacije (uprizorenja) Zlatarova zlata Zdenka Bašića prema odabranim motivima, u prilici smo doživjeti Šenoin tekst i glas primjeren novoj publici. Pretpostavljamo da pozornim čitanjem suvremeni umjetnik primjenjuje probrane alate kako bi učinio slično što učinio je književni klasik, koji veli:

Zdenko Bašić

… “U duši mojoj oživješe davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi. Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena. Tko mari uvjeriti se o tom, pročitaj tumač ovoj knjizi i vidjet će da se je sve što evo pripovijedam s veće strane uistinu zbilo, da su skoro sva lica mojega djelca uistinu živjela i za života tako radila kao što ti se tude prikazuju. Stavih pripovijetku ovu u »Vijenac«, nu pošto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo da to djelo o sebe ugleda svijet, odvažih se na to i sada ju polažem na tvoje krilo, štioče dragi. Bude li ti u slast, nitko sretniji od mene, tvoja zahvala, moja nagrada. Primi ju, štioče dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobre volje, a u mene zdravlja, otpremit ću joj više drugarica u svijet. Gradiva ne fali, neće ni faliti truda. A za sada, (da) si mi zdravo. Pisah na staro ljeto 1871…“

Ili, Bašićevim riječima, izrečenima u povodu intervjua Isabelli Mauro za riječki Novi list 2015.: „Priča je puno šire od tekstualnog dijela. Zato mi se sviđa transmedijski oblik koji se u posljednjih desetak godina počeo razvijati, koji uključuje različite medije i različite načine da se ispriča jedna te ista priča da bi se ulovila njena srž, koja se često ne može uloviti ni tekstom ni ilustracijom odnosno knjigom, nekad ni filmom, nekad ni radiodramom, već svime zajedno…“ 

O ljubavi pak dvoje mladih jačoj od zlatnika moguće je čitati iz originalnog teksta i novijih tumačenja bez obzira na okolnosti, a osobito iz autorskih interpretacija u povodu ovog izdanja.

Zapisao je Šenoa, a Bašić slikom prokomentirao vrijeme na domak 16. stoljeća, dok je niz daščara s kramarima i piljaricama finim građanima na „gričkih goricah“ nudio robu za malen novac, a Dorina kuma Magda moguće je bila klečka vještica:
„Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet.“ No, iskreno pobožna starica sa slikom čudotvorne Gospe Remetske uza sebe, Doru je odgojila umjesto preminule majke.

S druge strane, građanski svijet u zavadi s kaptolskom gospodom, zlatarovi susjedi, zaboravili su takvu vrstu posvećenosti, zapetljani u tračeve uspjeli su oca odvojiti od kćeri jedinice. Sreli su se kratko, zavoljeli u kaosu „izbjeglištva“ i ondašnjih konjaničkih sukoba i bitaka, Pavao Gregorijanec i Dora Krupićeva pronašli su ljubav. Spletke (udovice Grubarove i nezadovoljna prosca) otrovale su Doru, obezvrijedile ljubav. Ondašnja pravda i bijes nezadovoljnih građana osvetila se padom vlastodršcu s Medvedgrada, time, metaforički osvetila nesreću dvoje mladih, a ostala je tužna ljubavna priča… O ovih nekoliko glavnih scena novim generacijama čitatelja i gledatelja izborom teksta i slikama progovara slikovnica; izbor izložbenih i literarnih motiva osvijetlio je vješt umjetnik, a:

„Zagreb i danas pamti nesuđenu ljubav dvoje mladih. Pamti je s ponosom jer je bila jača od zlatnika, čuva uspomenu na nju i zna da pravu ljubav nitko ne smije sprječavati. Pogledate li s Griča grad i nebo nad njim, među oblacima ćete i danas ugledati siluete Dore i Pavla.“

 Koraljka Jurčec Kos

[i] Vidi eLektire.skole.hr