Edita Schubert – Retrospektiva

Bez naziva (Trapez), 1985

24. 9. – 15. 11. 2015

Opus Edite Schubert (Virovitica, 17. 06. 1947. – Zagreb, 25. 07. 2001.) nezaobilazno je, štoviše i ključno mjesto u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća. Njezino tridesetogodišnje umjetničko djelovanje obilježeno je neprestanim istraživanjima različitih umjetničkih medija, koja su redovito rezultirala otkrićima posve originalnih tehnologija izvedbe radova, a susljedno tome i invencijama novog umjetničkog jezika.

Po obrazovanju slikarica, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća izvodi niz slika koje se mogu sagledavati u kontekstu tadašnjih hiperrealističkih tendencija. Krajem sedamdesetih godina napušta klasičnu štafelajnu sliku i izvodi radove koji postoje na granici kategorija slikarstva, skulpture i objekta. Istodobno započinje seriju skulptura-ambijenata izvedenih od organskih materijala, poput granja, pruća, lišća, suhe trave, stabljika i latica ruža, kojima preispituje relaciju prirode i kulture, odnosno odnos življene stvarnosti i umjetnosti. Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u razdoblju tada dominantnog trenda Nürnberg 3, (Sa putovanja), 1977
transavangarde koja je, među ostalim, obilježena i tzv. povratkom slike, Edita Schubert izvodi niz slikarskih radova velikog formata i neuobičajenog izreza slikarskog kadra. Posrijedi su radovi u obliku kupole ili ribe u kojima umjetnica slikarsku podlogu premazuje tankim slojem crnog bitumena na kojemu voštanim pastelom izvodi ekspresivni crtež intenzivnog kolorita. Nerijetko su te slike doslovce bivale oprostorene pridodavanjem različitih elemenata od organskih materijala koji su asocirali na njezine skulpture iz prethodne stvaralačke faze. Sredinom osamdesetih godina Edita Schubert ponovo unosi bitne formalne promjene u vlastito djelovanje, odnosno započinje takozvanu geometrijsku fazu. Tada nastaje niz slika gigantiziranog formata izvedenih akrilikom na papiru, a u tim slikama upotrebljava specifičnu prigušenu plavu i crvenu boju u kombinaciji s dubokom crnom. Boje su ravnomjerno nanesene na podlogu tako da iz slike nestaje ono što se naziva slikarskim rukopisom. U tim radovima, bilo da se radi o tzv. “katedralama” ili “trapezima”, kako su kolokvijalno nazivani, nastaje jedan karakteristični uzorak (“pattern”) nalik tipkama klavijature. Premda prepoznatljiv kao apstraktan, taj je oblik u biti prikaz stilizirane ljudske figure – moglo bi se gotovo reći njezin kod.
Bez naziva, 1991Serijom slika nastalih tijekom 1990. i 1991. koje u osvit rata izlaže u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija na Starčevićevom trgu, Edita Schubert fokusira formativnu moć masovnih medija upravo kroz odnos slike i podloge. Slikarsko platno napeto na slijepi okvir slikarica uredno presvlači novinskim stranicama hrvatskog i inozemnog tiska. Te stranice obiluju bombastičnim naslovima i fotografijama koje prikazuju vojne jedinice, sinoptičke karte, avione, automobile, sportaše u akciji, ili umjetnička djela koja se smatraju svjetskom kulturnom baštinom. Na takvoj podlozi, uslojenoj slikarskim platnom i novinskim papirom, događa se čin slikanja; nastaje slika strukture koja inferferira sa svim upodloženim joj riječima i slikama. Preko mas-medijskih slika i vijesti, Edita Schubert nadslikava svoj stari repetitivni motiv generiran tijekom 1980-ih u njezinim takozvanim geometrijama.

Problemom koda, kojim zapravo postavlja pitanje pozicije ljudske jedinke u
mreži društvenih značenja i odnosa moći, Edita Schubert izrijekom se bavi u prostornoj instalaciji iz 1996. godine
Schubert-Ambijentnazvanoj Ambijent. U tom radu na fotografske stative postavlja šest slikanih autoportreta, a čitav okolni prostor zatvara beskonačnom trakom sačinjenom od niza serigrafija na kojima je otisnut bar kod osnovnih prehrambenih proizvoda. Razdoblje kraja tisućljeća koje koincidira sa zadnjim godinama umjetničinog života obilježeno je u njezinu radu autobiografskim diskurzom. U tom smislu osobito su važne instalacije iz 1997. godine naslovljene Uklapanje i Autobiografija u kojoj “priču” o svom životu i radu upisuje u silikon zatvoren u prozirnost krhkih staklenih laboratorijskih epruveta. Laboratorijska epruveta nije slučajno izabrana kao medij artikulacije umjetničkog iskaza. Edita Schubert je, naime, od završetka školovanja na zagrebačkoj likovnoj akademiji ranih sedamdesetih godina, do kraja života bila zaposlena kao crtačica na Institutu za anatomiju Medicinskog fakulteta. Njezinim crtežima opremljen je, primjerice, svjetski čuveni udžbenik anatomije akademkinje Jelene Krmpotić koji je još i danas obavezna literatura studentima medicine.

Herbarij, 1977Premda se određeni broj reprezentativnih djela Edite Schubert nalazi u zbirkama hrvatskih muzeja i galerija (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Moderna galerija, Zagreb; Gradski muzej Virovitica; Galerija umjetnina, Split) glavnina opusa u posjedu je njezinih zakonitih nasljednica, majke i sestara. U ostavštini Edite Schubert osim slikarskih serija po kojima je poznata stručnoj javnosti i publici nalazi se nekoliko stotina radova nastalih sedamdesetih i osamdesetih godina od kojih mnogi nikada nisu izlagani. Posrijedi su radovi istraživačkog, eksperimentalnog i konceptualnog karaktera čiju je pravu važnost moguće sagledati tek danas s obzirom na aktualna zbivanja na internacionalnoj umjetničkoj sceni, odnosno u procesima institucionalne revalorizacije djela neoavangardnih umjetnika i umjetnica koji su djelovali izvan zapadno-europskog i američkog muzejsko-galerijsko-tržišnog sustava. Retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima po prvi put javnosti predstavlja upravo ta djela koja kreativno mišljenje i stvaralački opus ove hrvatske umjetnice smještaju u sam vrh europske umjetnosti zadnje četvrtine 20. stoljeća.

Izložbu prati dvojezični katalog s tekstovima Leonide Kovač, te kataloškim popisom i fotografijama svih izloženih radova.

Autorica i kustosica izložbe: dr. sc. Leonida Kovač, muzejska savjetnica

Besplatna vodstva za građanstvo svakim danom, osim ponedjeljka, u 17 sati.