S velikom tugom u srcu opraštamo se od dugogodišnjeg prijatelja, suradnika i velikog umjetnika Mire Vuce (Vojnić Sinjski, 15. rujna 1941. – Zagreb, 2. rujna 2025.).
Miro Vuco cijeli je život aktivan u umjetnosti i kulturnom životu Hrvatske. Prvenstveno ga poznajemo kao kipara, ali kao svestran umjetnik, jedan dio svojega vremena posvetio je i slikarstvu. Nakon niza uspješnih umjetničkih ostvarenja, više od 30 samostalnih i 140 skupnih izložbi i 16 izvedenih javnih spomenika, dobio je i nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2017. godine.
Od 1957. do 1962. pohađa Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, od 1963. do 1967., po povratku u Zagreb, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek kiparstva. Treću i četvrtu godinu studija provodi u klasi prof. Augustinčića (1965. – 1967.). Praktični voditelj modeliranja bio mu je Augustinčićev asistent Valerije Michieli, a od 1969. do 1971. suradnik je Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Njegova najpoznatija dionica zasigurno je sudjelovanje u radu grupe Biafra, koju je osnovao 1970. s kolegama Ratkom Petrićem, Stjepanom Gračanom i Brankom Bunićem i koja je djelovala do 1978. U naglašenoj izložbenoj aktivnosti grupe Biafra Miro Vuco svoja je djela izlagao na mnogim izložbama kod nas i u inozemstvu. Jedva da se može zamisliti neka izložba naše suvremene umjetnosti, osobito sedmog decenija, a da kritika nije uvažila Vucinu prisutnost.
Neizbježno je spomenuti i njegov pedagoški rad. Miro Vuco ostat će zapamćen kao profesor brojnim generacijama umjetnika. Radio je kao nastavnik likovnog odgoja u Osnovnoj školi „Nikola Tesla“ u Vrhovinama Turjanskim (1962. – 1963.), kao profesor u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1984. – 1986.), a 1986. izabran je za asistenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje od tada stalno radi i napreduje do redovitog profesora u trajnom zvanju.
Galerija Klovićevi dvori upućuje poseban posljednji pozdrav Miri Vuci s kojim smo prisno radili do prije samo nekoliko mjeseci na njegovoj monografskoj izložbi u našem prostoru. Osim što ostavlja značajan zapis u povijesti hrvatske umjetnosti, Vucu ćemo pamtiti po vedrom duhu, smionosti i toplini kojom je obogatio živote ljudi oko sebe, pa tako i kulturnu scenu i našu Galeriju.
Njegovoj obitelji, supruzi Nadi, sinu Ivanu Domagoju i kćeri Jasiki, izražavamo iskrenu sućut.
Počivao u miru!