Zoran Šimunović – Daj mi pusu

Suvremeni hrvatski umjetnik i kustos Zoran Šimunović na likovnoj je sceni od 2013. godine. Rođen je u Nuštru kod Vinkovaca 1984. godine, u obitelji koja se bavi poljoprivredom i koja mu je odmalena usadila zdrave radne navike, a istovremeno mu pružila sretno i bezbrižno djetinjstvo kojega se toliko rado prisjeća na svojim slikama. Osam godina radio je kao kustos u Gradskom muzeju Vukovar, a danas vodi Galeriju „Slavko Kopač“ u Vinkovcima. Uz posao kustosa i voditelja Galerije, Zoran svaki dan slika u ateljeu u potkrovlju svoje kuće u Osijeku, a do sada je priredio 28 samostalnih izložbi. Na fakultetu je započeo s apstrakcijom, no s vremenom ga je sve više počela privlačiti figuracija otkrivši da se pomoću nje može najbolje izraziti. Ipak, elementi nefigurativnog još su uvijek prisutni u njegovim radovima, a taj jedinstven spoj apstrakcije i figuracije osnovna je karakteristika njegovog slikarstva. Povjesničar umjetnosti Branko Franceschi za njega govori kako je slikar koji slika figuraciju instinktom apstraktnog slikara, a kako bilježi likovna kritičarka Iva Körbler „elegantna i virtuozna kompozicija njegovih slika nema nikakav dekorativni predznak, već nas asocira na neke od najboljih apstraktnih slikara 20. stoljeća, koji su pomoću apstrakcije tragali za skladom i proporcijom u svakodnevici“.[1]

Svoja djela stvara u ciklusima – započeo je s oslikavanjem emocija (izložba U neograničenim prostorima mašte, Kao da jest a nije), da bi nastavio s bilježenjem svog osobnog, mentalnog prostora s ciklusima Iščekivanja i Hommage prostoru. U tim ciklusima posvetio se prostoru koji ga okružuje i time, na neki način definira. U radu na slikama posvetio se dekonstrukciji stvarnog prostora i na taj način izgradio svoj intimni, likovni prostor u kojem je svaki kutak personaliziran. Slikanje elemenata stvarnog prostora preraslo je u bilježenje onog duhovnog i intimnog u ciklusu Odrastanje, u kojem je uronio u svoja sjećanja i promišljao što ga je učinilo osobom kakva je danas. Bila je to svojevrsna posveta roditeljstvu, u okviru kojeg je promišljao i svoje djetinjstvo, i činjenicu da kao mladi roditelj sada i sam želi svojem djetetu pružiti sretno djetinjstvo, zanemariti negativne, a pridavati važnost samo pozitivnim stvarima. Kada smo djeca sve nam je lijepo, upravo to je ono što je htio obilježiti u svojim slikama, te pružiti nama, promatračima slike, novu perspektivu i nov način čitanja stvarnosti. Na slikama iz tih ciklusa ističe predmete koji su ga zaokupili, kako Anita Ruso Brečić u svom tekstu povodom izložbe Hommage prostoru piše, ti su predmeti zapravo „artefakti njegovog postojanja“.[2]

Zatim slijede slike objedinjene naslovima Je li astronautima potrebna umjetnost? i Imaju li lutke emocije? u kojima propituje važnost i smisao umjetnosti, koliko je svakome od nas u našoj svakodnevici doista potrebna. U ciklusu Imaju li lutke emocije? javlja se motiv lutke na napuhavanje. Te lutke dodane su u sliku kao element humora, kojeg nastavlja u svom novom ciklusu Vrtova, u kojesmješta simpatične aktove / kurtizane. Ono što su u ranijim radovima bile lutke na napuhavanje, sada su prave žene, no također u zaobljenim formama, valovite kose. One su svojevrsne Eve u Zoranovim rajskim vrtovima. Ruke i noge tih ženskih likova zaobljene su, poput balona, i pomalo asociraju na Koonsa, kako i u prethodnim motivima primjećuje Anita Ruso Brečić.[3] Te dame su korpulentne i zauzimaju središnji dio slike, jer su mu i inače figuralni motivi najčešće centralni, dok su rubovi slike bez većih detalja. Ponegdje izlazi izvan okvira, no i dalje ostaje na tradicionalnom platnu i njegovih granica se drži. Uz kurtizane, tu su motivi koji se redovito pojavljuju na njegovim slikama, a na nama, promatračima slike, stoji zadaća da odgonetnemo što znače pojedini motivi i u kakvom su odnosu s drugim elementima slike. U šetnji Zoranovim kreativnim prostorima i vrtovima nikad ne znate na što ćete naići, ali vas uvijek iznova iznenadi i zadivi. Vrtovi ružičastih snova prethodili su izložbi u Klovićevim dvorima, zaigranog naslova Daj mi pusu. U tom najnovijem ciklusu, koji zapravo tek započinje, javljaju se srca koja nagovještaju nov, svjež dašak ljubavi koji prati, dosad u svim ciklusima prisutan, princip vedrine i optimizma.

Izložba je otvorena do 11. siječnja 2026.

Autor izložbe i postava: Zoran Šimunović
Kustosica izložbe: Valentina Bach
Vizualni identitet: Sanja Bachrach-Krištofić

[1] Iva Körbler, Virtuozni pejzaži Zorana Šimunovića u Galeriji Račić, Nacional, 18.2.2021., URL: https://www.nacional.hr/likovno-povecalo-virtuozni-pejzazi-zorana-simunovica-u-galeriji-racic/ [2.10.2025.]

[2] Anita Ruso Brečić, Hommage prostoru, Centar kulture Dubrava, 2019., URL: https://ck-dubrava.hr/2020/03/03/zoran-simunovic/ [2.10.2025.]

[3] Anita Ruso Brečić, Hommage prostoru, Centar kulture Dubrava, 2019., URL: https://ck-dubrava.hr/2020/03/03/zoran-simunovic/ [2.10.2025.]