IN MEMORIAM: Zvonko Festini

ZVONKO FESTINI (1937. – 2015.)

Ravnatelj Muzejsko – galerijskog centra / Galerije Klovićevi dvori 1996. – 2004.

“Bajke nisu krive” [1]

Ravnatelj Zvonko Festini u osam godina našeg zajedničkog izložbenoga hoda Muzejsko –galerijskim centrom, potom i Galerijom Klovićevi dvori ostat će nam u sjećanju kao kreativan poznavalac scene i teatra. S njime smo preispitivali izložbene prostore i njihov potencijal, a on nas je „tiho“ učio scenskom pogledu na konačnu „izvedbu“. Brojne izložbene projekte prepoznavao je, potom ih redateljski definirao. Među njima našle su se izložbe poput: Dragocjenosti otomanske umjetnosti, Na slavu Božju u povodu 700-te obljetnice šibenske biskupije, Mir i dobro, Emanuel Vidović, Mato Celestin Medović, Blago trogirskih riznica, Hrvatska etnografska baština, Maksimilijan Vanka 1889.-1963., Antun Motika 1902.-1992., Marino Tartaglia i druge. Tih kasnih devedesetih nenametljiv utjecaj ravnatelja na profiliranje izložbenog programa i prostora otkrio nam je nove mogućnosti. Upravo nekako u to vrijeme, njegov sugrađanin, Zadranin Antun Travirka pripremio je za Zagreb retrospektivan pregled stvaralaštva Alfreda Petričića[2], slikara i prijatelja u galeriji Gradec na Katarininu trgu, koju je Raoul Goldoni vidio na osobit način kroz plavo-ljubičasto zrcaljenje stakla,  prisjećajući se uzora poput Marina Tartaglie ili Antuna Motike. Oba umjetnika „dočekala“ su retrospektivu upravo za „mandata“ Zvonka Festinija zahvaljujući uz ostalo njegovu osobnome senzibilitetu. Tako je ustvari, iz drugog rakursa, ravnatelj Festini brojne umjetnike ugostio u Klovićevim dvorima, prisjećajući se scenografski poticajnih prostornih situacija oko Svetog Donata, ekspresivna „Zadarskog ciklusa“ Ede Murtića iz ranih pedesetih (bogatoga gotovo kao geometrija pojedinih vizura njegova rodnog grada). No, ne samo u kontekstu Zadra, ravnatelj Festini volio je „priče“ iz kako bismo to slobodno mogli reći osobna „mediteranskog“ spomenara. Zahvaljujući njemu upoznali smo u Zagrebu i Josipa Škerlja, velikog dubrovačkog slikara (kroz monografiju i izložbu Antuna Karamana objavljenu 1998.), Josipa Zankija i Vjekoslava Voju Radoičića. Isprepleli su se tako Zadar, Zagreb, Dubrovnik i Rijeka kroz brojne ideje, „dramatizacije“, dakako, lutke. Činjenica ostaje da su lutke za Festinija osobno, ginjoli, marionete i druge,  te za nas, kojih je bilo podosta što smo pratili uprizorenja Zagrebačkog kazališta lutaka, prisjećali se „Ježevih kućica“ iz raznih razdoblja uprizorenja, praizvedbi i premijera, ostale narativnom i scenskom inspiracijom. Zahvaljujući Zvonku Festiniju inspiracije smo trajno vezali  uz specifičan muzejski prostor, pojedine izložbene produkcije i trajno sjećanje.

[1] Naslov preuzet  od predstave koju je napisala Maja Katić u suradnji sa Zrinkom Kušević za Kazalište lutaka Zadar 2015.

[2] vidi monografiju Antun Travirka, Alfred Petričić, Zadar, 2001, u izdanju Matice hrvatske Zadar

Posljednji ispraćaj će biti na Mirogoju u utorak, 3.11.2015. u 13:20 sati.

Sprovod će biti na Gradskom groblju Zadar u srijedu, 4. 11. 2015. u 15 sati

Komemoracija će se održati u Zagrebačkom kazalištu lutaka, u četvrtak, 5. 11. 2015. u 13 sati.