Predavanje: Nakon Klimta, prof. Zvonko Maković

Prof. Zvonko Maković: „Nakon Klimta“

Predavanje uz izložbu „Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.“

Četvrtak 4. svibnja 2017., 19 sati, prvi kat GKD

Na prijelazu 19. i 20. stoljeća Beč je doživljavao svoje blistave trenutke. Bio je po mnogočemu jedan od najintrigantnijih gradova toga vremena, a jedna od ličnosti koja je je predvodila sva ta zbivanja bio je slikar Gustav Klimt. Upravo zbog toga često se Klimta uzima kao zaštitni znak vremena i sredine, Beča oko 1900. Njegova djela se eksploatiraju danas više nego ikada ranije, a  status ikone jednog važnoga i kratkotrajnoga razdoblja poprima osobine kao rijetko kojega drugog umjetnika. Klimt nije bio samo slikar, nego i organizator velikih manifestacija, u punom smislu društveni arbitar. Imao je sljedbenike i učenike, od kojih mu se samo jedan približio u punom smislu riječi, dok su svi drugi ostali na margini. Taj učenik bio je Egon Schiele. Njegova, pak, uloga nije bila da nastavlja svojeg učitelja, nego da ga mijenja, štoviše da utječe na njega. Kada dvadesetogodišnji Schiele oko 1910. pokazuje svoju punu osobnost, Klimt je upravo dosegao vrhunac i postupno počinje usvajati inovacije koje je artikulirao njegov učenik. Usporede li se Klimtova djela koja nastaju od okvirno 1912.-13. godine prepoznaje se da karakteristični secesijski elementi počinje iščezavati, ali da se u slike unosi ekspresivnost koje je u Schiela u izobilju. Međutim, put Klimta i Schiela završit će u isto vrijeme, u jesen 1918. Odlaskom Schiela, iza Klimta i njegova zlatnoga Beča ostala je tišina.

Međutim, još u vrijeme najvećega Klimtova uspona, a dok se Schiele nije još pojavio na bečkoj sceni, nekoliko je velikih ličnosti već utiralo put čije će se pune rezonancije prepoznati i prihvatiti tek kasnije. Jedna od tih umjetnika je Richard Gerstl koji život završava tragično 1908., a čije će se djelo valorizirati mnogo, mnogo kasnije načinom kojim to djelo zaslužuje. U njemu su se prepoznavali impulsi eksprersionizma dok ekspresionizma nije niti bilo. Drugi veliki umjetnik koji će se također formirati s većom distancom u odnosu na Klimta, bio je Oskar Kokoschka. Kokoschku će prije razumjeti Berlin i krug oko H. Waldena, najvećeg promotora ekspresionizma. U Beču Kokoschka je dobivao poticaj ne od slikara, nego od arhitekta Adolfa Loosa koji je umnogome utjecao na njega i svakom pogledu, pa i nalazeći mu klijente.

Ako je Otto Wagner bio svojevrsna protuteža Klimtu i zajedno s njim sudjelovao u inauguraciji secesije, Loosove su inicijative bile dalekovidnije. Nakon sloma Carstva 1918., trenutka kada su ključni protagonisti s početka stoljeća nestali, Beč zaista doživljava tektonske pomake. Praznina, koja je odjednom nastala, ozbiljno je narušila temelje njegove bogate kulturne ostavštine. Unatoč toga što ovaj grad više nikada neće imati poziciju koju je imao oko 1900., on će ipak, i to mnogo kasnije, biti važan element u konstrukciji jedne nove kulturne paradigme kojoj Klimtovo nasljedje daje na težini.