In memoriam Miljenko Domijan

In memoriam Miljenko Domijan

Kako se oprostiti od Miljenka Domijana, našeg vrijednog suradnika na brojnim izložbama, vrhunskog stručnjaka i dragog prijatelja?  Za početak, mogli bismo navesti nekoliko crtica iz njegove prebogate biografije.

Miljenko Domijan rođen je u Rabu na istoimenom otoku 24. ožujka 1946. godine, gdje je završio osnovno školovanje, a potom u Rijeci arhitektonski odjel Građevinske tehničke škole. U istom je gradu 1967. diplomirao likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji. U Zadru na Filozofskom fakultetu 1968. upisuje studij povijesti umjetnosti i filozofije te diplomira 1972. godine. U zadarskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture stalno se zaposlio 1. svibnja 1972. godine, a od 1976. postaje njegovim ravnateljem. Početkom devedesetih godina imenovan je glavnim konzervatorom u Ministarstvu kulture, a obnašao je dužnost pomoćnika ministra ministrima Boži Biškupiću i Antunu Vujiću. Početkom Domovinskog rata posebno i izrazito zauzeće iskazuje u pripremi očuvanja kulturnih dobara od ratnih razaranja i moguće pljačke, koja se sastojala od evakuiranja i odgovarajućeg pohranjivanja svekolike umjetničke građe pokretne naravi i fizičkoj zaštiti najznačajnijih graditeljskih spomenika.

Konzervatorski rad

Gradu i otoku Rabu odužio se zamašnom obnovom brojnih graditeljskih i pokretnih kulturnih dobara; sklopa arheoloških ostataka crkve sv. Ivana sa zvonikom, crkve sv. Križa, zvonika samostana sv. Andrije, crkve sv. Kristofora. Obnova sklopa katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije nagrađena je najprestižnijom nagradom Europske unije za kulturnu baštinu „Europa Nostra“. Autor je monografije „Rab: grad umjetnosti“ (2001.).

Između mnogih drugih, dva su zahvata u obnovi graditeljskog naslijeđa prepoznata kao vrlo značajna; obnova ranokršćanske crkve sv. Šime u Zadru i romaničke sv. Ambroza u Ninu te su nagrađena tada prestižnom nagradom za kulturu „Slobodne Dalmacije“. U Zadru je vodio kontinuirano održavanje i djelomičnu obnovu sklopa samostana sv. Frane i samostana sv. Mihovila, konzervaciju i prezentaciju ostataka crkve sv. Lovre. Usmjeravao je i suvodio obnovu katedrale sv. Stošije s krstionicom. U Ninu je vodio, u suradnji s ostalim kolegama iz Zavoda, obnovu i odgovarajuću prezentaciju starohrvatske crkve sv. Križa i sv. Nikole. U zadarskom zaleđu i na otocima njegovom su zaslugom ili neposrednim pregnućem obnovljeni mnogi graditeljski spomenici u povijesnom rasponu od V. do XIX. stoljeća, kao na primjer sv. Martin u Pridragi, sv. Nikola u Kuli Atlagića, sv. Petar u Morpolači, sv. Ivan u Banjevcima, sv. Ivan u Medviđi, sv. Andrija na Vrgadi, sv. Pelegrin u Savru na Dugom otoku, sv. Marija na Ošljaku, sv. Marija u Malom Ižu, kaštel u Olibu, sv. Ivan u Preku i ostaci sv. Ivana u Telaščici. Posebno zanimljiva, zahtjevna i poticajna u tadašnjim prilikama i neprilikama bila je cjelovita obnova srpskog pravoslavnog manastira Uspenja Bogorodice u Krupi na istočnim obroncima Velebita. Za skrb o ovom manastiru i obnovi niza spomenika Srpske pravoslavne crkve dodijeljen mu je Orden Svetog Save drugog reda. U Dubrovniku je kroz dvadeset godina u funkciji predsjednika usmjeravao rad Stručno savjetodavnog UNESCO-vog povjerenstva na obnovi potresom i ratom razorene graditeljske baštine. Za taj dugogodišnji rad nagrađen je nagradom Grada Dubrovnika u 2010. godini. Kao konzervator djelovao je i u susjednim državama, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Istraživački rad

Nekoliko godina vodio je, u suradnji s odgovarajućim stručnjacima, kampanje pomorskih arheoloških istraživanja, skrbeći o stručnoj obnovi, konzervaciji i odgovarajućoj prezentaciji pronađene građe, što je na najbolji način ostvareno u koordiniranju radova restauracije brončane antičke skulpture Apoksiomena za što je podijelio godišnju nagradu „Vicko Andrić“ i „Europa Nostra“ s troje najvažnijih suradnika. Apoksiomenovu sudbinu pratio je stalno u tijesnoj suradnji s projektantima i svim ostalim čimbenicima sve do konačnog postava u netom dovršenom muzeju u Malom Lošinju.

Među važnije radove istraživačkog karaktera valja ubrojiti stručni dio nominacije za UNESCO spomeničkog sklopa na zadarskom forumu i obradu zadarskog fortifikacijskog sustava u istom trilateralnom prijedlogu „Venecijanskog obrambenog sustava XVI. i XVII. stoljeća“, te opsežnu koordinaciju svih čimbenika s talijanske i crnogorske strane od Bergama do Ulcinja, a što je rezultiralo upisom Sustava zadarskih fortifikacija i njegove povijesne jezgre na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

Iz sveg se opusa izdvaja osnivanje Muzeja antičkog stakla na bastionu sv. Marcele kao konzervatorski čin obnove palače Cosmacendi i projektiranja novog postava suverenog u svojoj praktičnosti i nadahnutoj prezentaciji građe. Sve je radove Domijan u cijelosti koordinirao od početnih administrativnih, u bliskoj suradnji s gradskom i županijskom upravom, do projektiranja i konačnog ostvarenja.

Izložbe

Usporedno sa zaštitom kulturnih dobara Miljenko Domijan imao je veliku ulogu u njihovoj prezentaciji na domaćoj i međunarodnoj razini. Bio je suradnikom i tehničkim koordinatorom nekoliko velikih izložbi u Hrvatskoj kao što su „Sjaj zadarskih riznica“ u Galeriji Klovićevi dvori (i kao koautor kataloga), „Hrvatske renesanse“ i likovne baštine Franjevačke provincije sv. Jerolima u Zagrebu. Svakako vrlo značajna za prepoznavanje hrvatske sakralne baštine u svijetu bila je velebna izložba „Hrvati – vjera, kultura i umjetnost“ u Vatikanskim muzejima u kojoj je bio jedan od trojice autora i realizator postava u Rimu. U benediktinskoj opatiji Fontevraud radio je na postavu velike izložbe o moćnoj kraljevskoj dinastiji Anžuvinaca, a u Parizu na postavu „Hrvatske renesanse“. U sklopu hrvatskog kulturnog festivala u Parizu koautor je ostvarenja izložbe i postava hrvatske srednjevjekovne umjetnosti u muzeju Cluny, a u Louvreu Apoksiomena. Na svim navedenim izložbama blisko je surađivao sa stručnom i tehničkom službom Galerije Klovićevi dvori.

Predavanja

Miljenko Domijan svoja je znanja na iznimno zanimljiv i poticajan način prenosio slušateljstvu i mlađim generacijama. Predavao je osnove estetske kulture i povijest nacionalne umjetnosti na Višoj turističkoj školi u Zadru i zaštitu spomenika kulture na katedri za povijest umjetnosti pri Filozofskom fakultetu. Slične teme obrađivao je predavanjima na poslijediplomskom studiju zaštite graditeljskog naslijeđa u Splitu. Povremeno surađuje kao predavač na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te na doktorskom usmjerenju Arhitektonskog fakulteta. Kao gost predavač boravio je i predavao na tečajima očuvanja graditeljskog naslijeđa u Rimu (ICCROM), San Marinu, Firenzi, Aquileji, Londonu, Bambergu, Ljubljani i Sremskim Karlovcima.

Fotografski opus

Povezujući strast za obnovom spomenika kulture, ljubav prema ljepoti baštine i prirode, i neprestanu želju za otkrivanjem nepoznatoga, Miljenko Domijan ostvario je i bogat fotografski opus. Fotografijom se bavi u sklopu radnih zadataka, no jednako tako pokušava zabilježiti povijest, prolaznost i ljepotu stvari na fotografijama osobnog, umjetničkog karaktera ostvarenih na osam samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sve svoje fotografske cikluse predstavio je na velikoj izložbi „Od oka k srcu – biljezi sjećanja“, 2020. godine u Galeriji Klovićevi dvori.

.

Nagrade i priznanja

Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade među kojima valja spomenuti odlikovanje „Danice s likom Marka Marulića“, talijansku nagradu „Pasquale Rotondi“ na europskoj razini za aktivnost i rad na očuvanju kulturne baštine u ratnim neprilikama, te u tri navrata godišnju nagradu za očuvanje baštine u RH „Vicko Andrić“. U svibnju 2011. primio je nagradu HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u RH, u domeni likovne umjetnosti za predani rad na očuvanju hrvatske kulturne baštine. Godine 2013. dodijeljena mu je nagrada „Vicko Andrić“ za životno djelo u očuvanju naše baštine. Prepoznavši njegov opsežan radni i životni opus predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović 2016. godine odlikovala ga je Redom kneza Branimira s ogrlicom kao najvišim odličjem u domeni društvenih djelatnosti. Grad Zadar uručio mu je 24. studenoga 2017. godine Nagradu za životno djelo. U tom duhu odlikovala ga je i Patrijašija Srpske pravoslavne crkve Ordenom sv. Save drugog reda, a Srpsko narodno vijeće dodijelilo mu je nagradu Svetozar Pribičević za 2017. godinu.

***

Odlazeći iz aktivne službe nakon pet desetljeća očuvanja baštine u više no zasluženu mirovinu, Miljenko Domijan nije usporio svoj tempo, već je nastavio raditi kao savjetnik u domeni očuvanja kulturne baštine, također priređujući izložbe. Godine 2021. izdao je monografiju „Armenia sacra – Hodočašće sakralnoj arhitekturi“ koju je prezentirao javnosti na promociji u Galeriji Klovićevi dvori 2022. godine. Pripremali smo još jednu izložbu fotografija, no našeg vrijednog i naizgled nezaustavljivog Miljenka Domijana, u tome je spriječila teška bolest. Nakon što smo naveli sve zasluge u području očuvanja kulturne baštine, sva njegova istraživanja, monografije, publikacije, izložbe, nagrade i priznanja, valja spomenuti i to da je Miljenko Domijan, osim što je bio vrhunski stručnjak u svom području rada, bio i vrhunski čovjek. Isticao se snagom svog karaktera, svojim bogatim iskustvom i nepresušnim znanjem, a prema kolegama i suradnicima uvijek se odnosio s poštovanjem. Izgubili smo vrijednog suradnika i dragog prijatelja, no njegove zasluge ostaju nam u pamćenju i zapisane u povijesti hrvatske umjetnosti.

Počivao u miru!