IDEAL I STVARNOST: PRVO ZLATNO DOBA MAĐARSKOG SLIKARSTVA I ZAČECI HRVATSKE MODERNE UMJETNOSTI

Galerija Klovićevi dvori u suradnji s Muzejom lijepih umjetnosti / Mađarskom nacionalnom galerijom iz Budimpešte predstavlja zajednički izložbeni projekt pod naslovom „Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti“.

Izložba se održava u prigodi predsjedanja Mađarske Vijećem Europske unije, a traje od 23. listopada 2024. do 2. ožujka 2025. godine.

Reprezentativnim izborom od 80-ak remek-djela mađarskog slikarstva 19. stoljeća iz stalnog postava najznačajnijih muzejskih institucija Mađarske (Muzeja lijepih umjetnosti i Mađarske nacionalne galerije) izložba predstavlja zlatno doba mađarskog slikarstva u širokom stilskom i tematskom presjeku razdoblja kroz djela slavnih umjetnika: Mihályja Munkácsyja, Pála Szinyeija Mersea, Lászla Mednyánszkyja, Viktora Madarásza, Gyule Benczúra, Bertalana Székelyja, Károlya Lotza, Lászla Paála, Lajosa Deáka-Ébnera i Tivadara Zemplényija.

Mađarskim umjetnicima pridruženi su i hrvatski umjetnici druge polovice 19. stoljeća (Antun Aron, Joso Bužan, Ivan Tišov, Nikola Mašić, Bela Csikos Sesia, Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović, Emanuel Vidović, Menci Clement Crnčić, Dragan Melkus, Oton Iveković) koji su postavili temelje razvoja slikarskoga modernizma u Hrvatskoj.

Odabrani umjetnici u mađarskoj i hrvatskoj selekciji te njihova djela svjedoče o neponovljivom razdoblju kulturnog prosperiteta kada su Beč, Budimpešta pa i Zagreb postajali prave kulturne prijestolnice te kako su lokalni ukusi i teme oživjeli pod europskim utjecajima, stvarajući raznolikost tako karakterističnu za umjetnost Srednje Europe.

Posjetitelji će imati priliku upoznati se s monumentalnim remek-djelima iz najznačajnijih muzejsko-galerijskih institucija koja su u prigodi ove kulturne razmjene ekskluzivno napustila svoje mađarske prostore, a posebna nam je čast što se izložbom uključujemo u obilježavanje 180. obljetnice rođenja velikog mađarskog umjetnika svjetskoga glasa Mihályja Munkácsyja.

Autorice izložbe su Réka Krasznai iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti i dr. sc. Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dvori, a kustosica izložbe Iva Sudec Andreis.

O IZLOŽBI

Izložba predstavlja sedam tematskih cjelina – povijest i romanticizam, mitologiju i arkadiju, Munkácsyja i tradiciju realizma, prizore ruralnog života, Szinyeija Mersea i uvod u modernu, veličanstvene krajolike i cjelinu manifest ljepote u okviru kojih će se otkriti sličnosti i posebnosti mađarskog i hrvatskog slikarstva te razvoja u vrijeme Dualizma, kada je umjetnost postajala središnjim područjem nacionalnog integriteta i srednjoeuropskog identiteta.

KONTEKST RAZDOBLJA

MAĐARSKA

Početkom stoljeća, Kraljevina Ugarska bila je dio Habsburške Monarhije. Reformistički pokret u Mađarskoj, koji je započeo u 1820-im godinama, potaknuo je razvoj nacionalne svijesti. Tijekom razdoblja reformi postavljeni su zahtjevi za niz važnih promjena, koje su zakonodavno potvrđene 1848. godine (Travanjski zakoni). Ostale značajne prekretnice uključuju 1823. godinu, kada je napisana mađarska nacionalna himna, i 1844. godinu, kada je mađarski usvojen kao službeni jezik.

Tijekom revolucije 1848. – 1849., mađarska borba za neovisnost od Austrije ugušena je od strane Habsburgovaca, uz podršku Rusije. Nakon toga je uslijedilo razdoblje apsolutističke vladavine, sve dok Nagodba iz 1867. nije Mađarskoj osigurala unutarnju autonomiju i ravnopravan status s Austrijom. Godinu dana kasnije, 1868., sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je mađarska politička elita priznala Hrvatsku kao političku naciju. Hrvatska i Slavonija dobile su punu autonomiju na području unutarnjih poslova, hrvatski je postao službeni jezik u unutarnjoj javnoj upravi, a u Zagrebu je osnovana neovisna hrvatska vlada na čelu s banom. Uređenjem odnosa među zemljama unutar carskog područja, razdoblje Austro-Ugarske Monarhije (1867. – 1918.) postalo je poznato kao „sretno doba mira“, tijekom kojeg je Mađarska ostvarila značajan napredak na raznim poljima.

HRVATSKA

U posebnom odnosu prema Beču i Budimpešti, Zagreb se u drugoj polovini 19. stoljeća, a to je vrijeme više-manje određeno dvjema nagodbama, Austro- ugarskom (1867.) i Hrvatsko-ugarskom (1868.), unatoč političkim prijeporima i nezadovoljstvima na širem političkom planu, razvija u administrativno središte privlačeći mnoge stanovnike koji se iz redova obrtništva i trgovine pretvaraju u gospodarsku elitu što će započeti proces industrijalizacije, koja će za posljedicu imati promjene na urbanističko-arhitektonskom, socijalno-ekonomskom, pa i kulturno-umjetničkom planu.

Za prepoznavanje Zagreba kao grada koji bezrezervno pripada fenomenu habsburške, tj. monarhijske, uljudbe i specifičnog duha vremena, Zeitgeista, a njegovih protagonista kao pripadnika istog naraštaja i srodnog Weltanschaunga, iznimno su značajne izložbe koje uspoređuju umjetničke pojave u istom razdoblju na različitim mjestima, poput Zagreba i Beča, Zagreba i Budimpešte, Zagreba i Praga i slične, pružajući točan uvid u komparativne istobitnosti dviju umjetničkih cjelina ili/i autohtone neponovljivosti svake ponaosob.

Stoga, nakon izložbe Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine koja je pružila presjek kontinuiranih spona dviju zemalja tijekom kulturno-umjetničke prošlosti, usporedbom tematsko-stilskih odrednica slikarstva Mađarske i Hrvatske uviđamo sličnosti i razlike percepcije istoga trenutka na različitim prostorima, dobivajući slikovit (u doslovnom smislu riječi) uvid u stilsko-tematske istoznačnosti dvaju umjetn(ičk)ih svjetova.

Historijsko slikarstvo

MAĐARSKA

Glavni izvor tema mađarskog historijskog slikarstva bila je nacionalna prošlost, tragični trenuci koji su označavali prekretnice u povijesti nacije reinterpretirani su kao povijesne parabole s ciljem prenošenja aktualne poruke – reflektirajući tadašnju politiku – za sadašnji trenutak.

U ovoj izložbenoj sekciji biti će prikazane neke od najznačajnijih raskošnih historijskih inscenacija monumentalnog žanra najznačajnijih slikara mađarskog Zlatnog doba: Gyule Benczúra, Viktora Madarásza, Bertalana Székelya. U okviru popularnih tema iz nacionalne prošlosti biti će prikazane i epizode vezane uz obitelj Zrinski,  koja predstavlja ponos zajedničke baštine Hrvatske i Mađarske i to u imaginaciji mađarskih i hrvatskih umjetnika Zlatnog doba.

HRVATSKA

Bujanje slikarstva historicizma u skladu je sa zahtjevima razdoblja, buđenjem nacionalne svijesti, pri čemu ključne epizode iz prošlosti postaju ujedinjujućim segmentom kolektivne memorije. Prošlost će biti inspiracijom cijeloj generaciji hrvatskih umjetnika što se razvijala pod mentorskim smjernicama Ise Kršnjavoga, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu u razdoblju od 1891. – 1895. osobito zbog predstojnikova inzistiranja na poznavanju povijesnih temelja na čijim se zasadama razvila hrvatska kultura. Uz državu, Crkva je i dalje relevantan naručitelj, pa eklektična previranja u traženju novoga puta možemo naći i u sakralnim temama.

Mitologija i Arkadija

 MAĐARSKA

Mitologija je stoljećima dominirala akademskim slikarstvom, no njezina važnost počela je opadati u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dok se njezino značenje počelo mijenjati. Uslijed promjene u tradicionalnom pristupu, ove teme su se transformirale u prikaze inovativnog stava koji se protivio akademizmu i njegovim zastarjelim obrascima. U okviru alegorijsko-arkadijskih motiva posjetitelji će imati priliku vidjeti antologijske primjere mađarskog slikarstva poput prekrasnog Narcisa, Gyule Benczúra ili Fauna, Pála Szinyeija Mersea, velikana mađarske umjetnosti fin de sièclea.

HRVATSKA

Velika cjelina u kojoj se podudaraju mađarske i hrvatske preokupacije vezana je za oživljavanje arkadijske prošlosti i tema iz grčko-rimske mitologije. Jasno, dio je to uobičajenoga gimnazijsko-akademskog kurikula kojem je antička kultura bila meritum u gotovo svim društvenim disciplinama. Postupno se umjetnici uživljavaju sve više u antički svijet tražeći ondje ishodišta vlastitog bića. Bela Csikos Sesia posebno će se udubljivati u tekst Homerove Odiseje, Bukovac će se često utjecati alla greco stilu, baš kao i Medović, svaki sa svojega  gledišta: etičkog (Medović) ili estetskog (Bukovac) i simbolističkog (Csikos).

Mihály Munkácsy i tradicija realizma

Iako su umjetnici dugo težili što preciznijem prikazivanju stvarnosti i svoje okoline, realizam i naturalizam dosegnuli su svoj vrhunac u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Slično kao naturalistički pisci, i realistički slikari često su detaljno i izravno prikazivali svakodnevni život nižih klasa.

Nove ideje imale su veliki utjecaj na Mihálya Munkácsyja, o čemu svjedoči i slika Osuđenička ćelija (1870.) s kojom je osvojio zlatnu medalju na Pariškom salonu. Na izložbi će biti predstavljeno osam Munkácsyjevih djela, na što smo osobito ponosni obzirom da se u isto vrijeme u Budimpešti u Muzeju lijepih umjetnosti priprema velika retrospektivna izložba ovom autoru povodom 180. obljetnice rođenja.

Slike iz seoskog života – od romantizma do postimpresionizma

MAĐARSKA

Žanr slikarstvo – koje je predstavljalo vrhunac građanske umjetnosti – savršeno je odgovaralo novim društvima nastalim nakon industrijske revolucije, a koja su bila oduševljena anegdotama i prikazima svakodnevnog života.

Mađarski umjetnici često su slali slike s mađarskim temama na izložbe u inozemstvo. Publika je bila fascinirana prikazima stranih ambijenata, motiva i kostima, koji su, budući da dolaze iz nepoznate kulture, bili doživljeni kao egzotični. Posebno važna nacionalna tema bio je prikaz značajnih krajobraza unutar zemlje. Velika mađarska ravnica smatrana je nacionalnim krajolikom, a njen glavni element, puszta (suha stepa), utjelovljenjem mađarskog pejzaža.

Slikoviti prikazi života kakav je nekad bio u vrhunskoj izvedbi Lajosa Deák-Ébnera, Sándora Biharija, Simona Hollósya, Károlya Ferenczya vratit će vas nakratko u neki drugi svijet, u ne tako davnu, ali sasvim drugačiju prošlost.

HRVATSKA

Umjetnost, suosjećajući s dubokom raslojenošću društva, realističko-naturalističkim prikazom života i ljudi osvještava, pružajući humaniji pogled na siromaštvo, starost, život težaka i sela, onih koji su teško zadobivali pozornost, a još teže bili u fokusu.

Tanku liniju našeg realizma započinje Nikola Mašić svojim ličkim motivima, doduše ipak nešto uljepšanim zlaćanim bundevama, bijelim guskama i tustim puranima što blato ličkih polja čine privlačnijim. Nastavlja je Crnčić, barem u početku, Slavoncem koji runi kukuruz i pokojim realističnim zahvatom u krajobraz ili zagrebačku „kaputašiju“ na Trgu ili Dolcu. Naši su umjetnici ipak skloniji snovima, imaginaciji i umjetnosti građanske ili rustične ugode.

Pál Szinyei Merse i uvertira u modernizam

Pál Szinyei Merse bio je pionir mađarskog slikarstva devetnaestog stoljeća i prvi veliki kolorist. Njegova glavna djela – kao što su Piknik u svibnju, Otapanje snijega i Ševa – spadaju među najpoznatije slike mađarske umjetnosti.

Vlaho Bukovac i uvertira u moderno slikarstvo

Jedna je umjetnička ličnost bila pokretačem promjena te je odigrala ključnu ulogu u prelasku iz lokalnog miljea u europsku kulturno-umjetničku javnost. Vlaho Bukovac već se desetljeće ranije od ostalih sunarodnjaka afirmirao kao slikar europskoga kontinuiteta i likovnoga moderniteta.

Šarenilo Bukovčeve palete prelit će se na gotovo sve slikare njegove generacije u Hrvatskoj, koje će bečki kritičar mađarskog podrijetla Ludwig Hevesi upravo stoga proglasiti „šarenom školom“.

Veličanstveni pejzaž

MAĐARSKA

Osim što su otkrivali različite regije Mađarske, došlo je do suštinske promjene u načinu na koji su doživljavali prirodu, sve dok samo iskustvo krajolika nije postalo središnja tema njihovih radova. Slikali su krajolike svoje domovine – poput jezera Balaton, područja oko Tise ili planina Tatre  i to pod utjecajem najprije talijanskog romantičnog pejzažnog slikarstva, a kasnije francuske barbizonske škole i impresionizma, a sve u duhu plenerizma. Interes tadašnjih mađarskih pejzažista proširio se na cijelu Austro-Ugarsku Monarhiju, uključujući Dalmaciju i Hrvatsku.

 HRVATSKA

Odbacujući stegu akademske discipline, slikari izlaze iz atelijera te, za razliku od imitiranja obrazaca profesora, pokušavaju iznjedriti svoj način.

Pejzaž je, mogli bismo reći, dominantan žanr u hrvatskom slikarstvu od kraja 19. pa sve do kraja 20. stoljeća. Od moderne naovamo razvijao se kontinuirano, poprimivši oblike različitih stilskih pravaca, od realizma do apstrakcije u 20. stoljeću. Karakteristična koloristička bujnost mediteranskih pasaža (Medović), plavetnilo jadranskog beskraja (Crnčić), smjenjuje se s vlagom šuma uz Plitvička jezera, umbrom vrba i brijestova uz obale Save i Orljave (Ferdo Kovačević), da bi svoj vrhunac, kojim se zaključuje jedna i započinje sasvim nova epizoda, postigla u opusu Emanuela Vidovića, u duboko intimnim meditacijama jadranskih laguna i luka s obje strane obale.

Manifest o ljepoti

 MAĐARSKA

Profinjeni ženski portreti u mađarskom slikarstvu Zlatnoga doba poput manifesta svjedoče o ljepoti žene fin de sièclea. Ti prizori kreću se u širokom rasponu od klasičnih portreta do prikaza žena u hodu ili trenutku refleksije. Zajednički im je nazivnik idealizirana žena, koja zrači šarmom, gracioznošću, delikatnom senzualnošću, svježinom, ljepotom i ponekad modernošću. Riječ je o jednoj od najpoznatijih slikarskih tema tog vremena – modernoj ženi koja dobiva status muze.

HRVATSKA

Specifična morfologija ženskog tijela i općenito nova likovna prezentacija, kao i njezin značenjski spektar, ostvarit će distinktivan korpus djela koji će se reflektirati i u hrvatskom slikarstvu. U tome će se smislu razlikovati likovna prezentacija žene unutar ranog modernizma posljednjeg desetljeća 19. stoljeća, koja će biti koncentrirana na krhke, fragilne simbole umjetnikove žudnje od one nakon 1900.  kada će ženska uloga napredovati do autonomije vonstuckovske tipologije femme fatale.

Ideal ženskim portretima u Monarhiji bila je, dakako, Sissi, neponovljivo oličenje elegancije i ljupkosti, izvanredne i tragične sudbine. Svi kontrasti njezine pojave i biografije karakteristični za prijelaz iz epohe tradicije u epohu moderniteta, od slobode do uzusa, obilja i žudnje, krhkosti i snage, tjelesnog i duhovnog, utkani su u portrete i prikaze žena mađarskih i hrvatskih umjetnika.

Odlomci iz tekstova autorica izložbe Réke Krasznai i dr. sc. Petre Vugrinec