Stanko Herceg: Pogled s prozora / fotografije i čisti film

14. 10. – 31. 10. 2015.

Što bi bilo da Joseph Nicéphore Niépce, te ne tako davne 1826. godine, u francuskom La Grasu, nije uspio snimiti prvu fotografiju?Da fotografija nije izmišljena život na Zemlji bi izgledao potpuno drugačije. Bez fotografskih i filmskih slika život bi imao drugačije okvire, njegov sadržaj neke druge poruke, bezbrojni bi prizori zauvijek ostali dostupni samo odabranima, a neke istine ostale bi zauvijek – tajne.
Da fotografija nije izmišljena što bi nam ostalo?
Oči kao kamere, intimni, samo promatraču dostupni zapisi u sječanjima i pogled s prozora.

Stanko Herceg   

Samostalnu izložbu renomiranog hrvatskog fotografa i filmskog snimatelja Stanka Hercega u Galeriji Klovićevi dvori, trebalo bi, između ostaloga, sagledati kao složenu i izvjesnom sjetom protkanu priču baziranu na promišljenom i dosljedno provedenom dualizmu. Sjetnom zbog svoje melankolične atmosfere, a složenom jer postoji barem dvostruko iščitavanje autorovih ikonoloških predložaka. Prije svega radi se o dvostrukoj posveti izložbe: Josephu Nicéphoru Niépceu i Marini Viculin; o prošlom i sadašnjem vremenu; o paralelnoj realizaciji u mediju fotografije i filma, o kadrovima snimljenim iz zraka i sa zemlje, o trajanju i trenutku.

Radeći svoj video film, Stanko je bio inspiriran prvom nastalom fotografijom koju je u mjestu Le Gras blizu Vosagesa, u pokrajini Lorraine, snimio francuski kemičar Joseph Nicéphore Niépce 1826. godine. Fotografija je snimljena s tavanskog prozora Camerom obscurom i prikazuje vedutu malog gradića koja se zbog enormno duge ekspozicije od 8 sati raspoznaje samo u obrisima. Herceg je s prozora svog stana, smještenog na gornjem katu zgrade u zagrebačkoj Martićevoj ulici, namjestio svoj fotoaparat i, skinuvši mu objektiv te montirajući crnu aluminijsku foliju kao tamnu komoru ispred njega, video opcijom snimao buđenje dana. Video snimanje bez objektiva još se nedavno nije moglo tehnički postići, ali zahvaljujući elektroničkom čipu izuzetne osjetljivosti koji registrira i minimalni dotok svjetla, eksperimet se pokazao uspješnim. Stanko je svoju Impresiju izlazećeg sunca snimao 80 minuta (film traje 7 minuta i 9 sekundi jer je snimljeni kadar bitno komprimiran) te je zahvaljujući zrnatoj slici, kao neizbježnom rezultatu takvog načina snimanja, postigao sličnu vizualnost i atmosferu kao i Niépce gotovo 200 godina ranije. Impostiranjem sličnog statičnog kadra ptičje perspektive, autor ne samo što evocira Niépceov rakurs, već govori o buđenju i životu grada kao što to dokumentira i Niépceova fotografija. U oba autora bitno je trajanje, samo što to Herceg postiže namjerno i suvremenom tehnologijom, odnosno video snimkom, a Niépceovo eksperimentiranje kemikalijama i ekspozicijom nužno je odredilo vremenski tijek. Efekt dobiven diktatom tamne komore u biti je identičan. Taj Stankov hommage, kao što i dolikuje posveti, nije prošao bez emocija i diskretne poetike koje proviruju iz dojmljive i nježne slike, a naglašene su i zvučnim zapisom. Zvuk je snimka gradskog eha i pomno izabranih glazbenih efekata s akcentima ženskog glasa na francuskom jeziku koji izgovara po jedan pojam u ritmu praćenja promjene slike te u stvari verbalno opredmećuje upravo ono što vidimo. Snimanje je započelo prije zore, dakle prije prvog svjetla i polagano, kako se dan budi, pratimo konture koje kadar obuhvaća. One su prvotno apstraktne da bi se postupno, jačanjem svjetla, konkretizirale u prepoznatljive objekte; televizijsku antenu, dimnjak, krov, ulicu, prometnu vrevu. Sunce ulazi u tamnu komoru i film završava gdje je i počeo, u ništavilu, u nepostojanju slike, u bjelini sunčeva bljeska kao što je i započeo u crnini noći, čime je jasno zaokružen vremenski tijek imanentan prirodi i životu. Mnoga su ovdje moguća iščitavanja, od klasičnog zamračenja kadra u igranom filmu do bijelih bliceva spotovske provenijencije, od suvremeno dizajniranog zvuka do iskonskog ptičjeg pjeva, od apstraktnog do konkretnog, od trenutka kada se rađamo do onog kada odlazimo. Bitna je relativnost trajanja zabilježena u kadru koji se de facto sam snima.    

Po svojoj vokaciji prvenstveno fotograf, Herceg je snimajući film posegnuo i za fotografskim objektivom te je s iste pozicije učinio seriju fotografija. Nije ostalo samo na tome, jer Stanko nije mogao odoljeti da ono što je zabilježio ptičjim pogledom ne sagleda i en face te se spušta među aktere gradske vreve, među ljude iz kvarta koji imaju svoju priču, a koju nam on svojim istančanim okom diskretno otkriva. Život ulice sagledan kroz objektiv bitno je drugačiji od onog kakvog ga doživljavamo prolazeći tom ulicom i sudjelujući u njemu. Otkrivaju se neobični detalji, bilježi se zaustavljen pokret, kretnja, irealna situacija, sve ono što prolazeći, zaokupljeni sobom, ne registriramo jer nemamo više vremena za druge kao niti objektivno sagledati život svijeta oko nas.

Završne riječi francuske spikerice u Hercegovom filmu upravo su fotografija i film. Film bilježi trajanje, a fotografija trenutak, a to je i bit Stankove posvete Marini Viculin. Fotografija je slikanje svjetlom, a Marina je bila svjetlo. Njen značajan i specifičan doprinos tumačenju suvremene umjetnosti, posebno fotografiji kojom se vrlo uspješno teoretski i promotivno bavila, isključivo su rezultat tog njenog unutarnjeg svjetla, onog koje je svojom toplinom obasjavalo one koje su imali sreću biti uz nju, te joj osiguralo vječno trajanje bez obzira što nas je trenutno napustila.

Mladen Lučić