Zvonimir Balog – Balogovo staro k’o novo

KULA LOTRŠČAK
Strossmayerovo šetalište 9, Zagreb
20. 11. – 20. 12. 2015.

Zvonimir Balog (1932.-2014.), dobitnik Velike nagrade Petog hrvatskoga biennala ilustracije, svoju nagradu u obliku samostalne izložbe zaslužio je upravo u godini svog odlaska. Kao književnik i umjetnik podupirao nas je kvalitetom predlaganih radova od prve godine održavanja naše, tada nove i za Hrvatsku i Zagreb, manifestacije, nadahnjujući nas time od 2006. godine.
Jest, svi smo na određen način poznavali njegov raznovrstan opus i prepoznavali kvalitetu novih radova, nagrađivali ih priznanjima, pratili odluke prosudbenih komisija sastavljenih od znalaca slikarstva i skulpture, povjesničara umjetnosti i književnih kritičara. Sada bismo trebali, uvjetno govoreći, skromnim izborom (četrdeset crteža,  devet skulptura i jednom slikom), ukratko objasniti zašto nam je Zvonimir Balog prirastao kustoskim srcima i zbog čega mislimo da je ovo tek najava mogućeg retrospektivnog pregleda njegova likovnog stvaralaštva. Konkretan izbor radova prati kratku povijest Hrvatskoga biennala ilustracije kao manifestacije otvorene najboljim neobjavljenim radovima mladih autora i onima zaslužnima za likovnu, literarnu i živu  prisutnost ilustracije i srodnih likovnih disciplina u objavljenim radovima protagonista izložbene i književne scene pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Zvonko  je bio jedan od tih aktivnih sudionika, neumoran u komuniciranju vlastitih ideja i prijedloga, pišući i crtajući, ciničan kada je trebalo, a stalno i neiscrpno duhovit. Prepuštao je likovnoj kritici njen dio posla, a književnoj njen: nikad zasićen sudjelovanjem i prisustvom vernisažima, posjećivao je škole i knjižnice diljem Hrvatske, odgajao generacije entuzijazmom, iskrenim pristupom i tumačenjem vlastitih literarnih ostvarenja, enformelističkim ili drugačijim (minimalističkim, figurativnim, naivnim) slikarskim i skulptorskim kreacijama, često aforističkim zapisima, češće skicama i samo njemu svojstvenim kalamburima[i], a najčešće finom komunikacijom sa svojim umjetničkim i tihim slikarskim uzorima. Među tim uzorima našli su se Ivo Šebalj, Jakov Bratanić, Antun Motika i Mladen Veža. Poznajemo opuse, otkrivamo (razotkrivamo) ih ponovo, protumačene na specifičan način u serijama Zvonkovih radova za njegove autorske slikovnice, nastale puno kasnije od  direktnih susreta našega laureata sa stvarnim i imaginarnim nezaboravnim „sugovornicima“, oni, dakako, pripadaju jednom drugačijemu kontekstu. Naš prvi bijenale otkrio je publici originalne crteže Zvonimira Baloga, velikih formata u olovci, pastelu, temperi i kombiniranim tehnikama na papiru, poput: Zmijica, mačkobusa i osmeronoga konja objavljene 2007.; drugi bijenale „otkrio“ je Klekovačke vještice objavljene 2009.; Veseli zemljopis objavljen je 2010.; a Ja konj 2013., prateći tako prethodno spomenutu povijest manifestacije. U listopadu ove godine dodali smo našoj „strogoj“ selekciji seriju od osam radova iz Tko se čega boji nastalih 2014., još uvijek neobjavljenih. Susreti u njegovu zagrebačkome domu, kao i na otoku Pašmanu (a nije ih na žalost bilo mnogo), za nas su danas usporedivi tek odjecima onih kojih se prisjećamo iz recenzija, lektire za djecu i odrasle, aforizama, eseja, rijetkih intervjua. Fotografije, tekstovi i fini ručak kod „njegove gospođe“ Ljubice, uvijek prisutne olovke za trenutne zapise, pratili su ih od prvoga dana njegovog umjetničkoga hoda do ovoga današnjega susreta. Zvonku je, naime, inspiracija „dolazila sama“, nije je čekao, još manje tražio. Nekolicina nas, povezana našim hrvatskim i međunarodnim bijenalom ilustracije, visoko je vrednovala rijetka zajednička druženja, možda ponajviše ona u Bratislavi. Slovaci su bili (i još su) majstori organiziranja svjetskih priredbi, likovnih i literarnih susreta i prijevoda kroz bijenalne priredbe posvećene ilustraciji, a danas možemo govoriti o respektabilnoj dokumentaciji koju čine programi, knjige, arhiva i fotodokumentacija, te izložbeni katalozi počevši od „davne“ 1967. godine. Uvijek je tu Zvonko – uz našu skromnu potporu, među tisućama umjetnika iz cijeloga svijeta, sa svih kontinenata osiguravao svoje trajno kreativno prisutstvo. S druge strane, mi „mali“ znali smo odavno na pamet njegove stihove sadržane u Nevidljivoj Ivi, upute iz Bontona – nikada naime, nismo postali klipanicama ili klipanima, neke druge naslove i uspomene, među kojima bismo možda trebali ponovo pročitati njegova otvorena i „otvorena“ pisma, „…majne libe domovinu…“; mnogo inspirativnih stihova i komentara za jednu drugu prigodu/zgodu/nezgodu ili gȏd…

Koraljka Jurčec Kos

[i] kalambur (franc.), igra riječima koje jednako ili slično glase, a imaju različito značenje (npr. Par nas s Parnasa).

BALOGOVO STARO K’O NOVO

Uz malu retrospektivu ilustracija Zvonimira Baloga

Neobuzdana kreativnost i ludička imaginativnost Zvonimira Baloga nisu se mogli zadovoljiti jednim medijem i jedinstvenom disciplinom izraza (ukoliko se ikakvom disciplinom Balog mogao ograničiti). Pisao je pjesme za djecu i za odrasle, pripovijedao kao novelist i kao romanopisac, slikao i kipario u svim materijalima i tehnikama, pravio antologije humora i zaigranoga pjesništva, uređivao novine i časopise, sudjelovao kao scenarist na radiju i televiziji, pravio programe za kazalište i prigodne manifestacije – i svugdje je bio svoj i neponovljiv.
Ali najveći dio njegova duha i duhovitosti ostao je u knjigama, ukoričen na gotovo bezbrojnim stranicama tiskanog i slikanog gradiva. Formacijom likovnjak, a vokacijom (i) literat, Zvonimir Balog se možda najpotpunije ostvario u ilustracijama, posebno u onim slučajevima kada je vlastite tekstove dopunjavao vizualnim elementima, kada je svoje stihove nadograđivao linijama i bojama sličnoga ritmičkog toka i odgovarajuće atmosfere, takoreći – iz iste krvne grupe. Upravo zbog njegove sinteznosti i kumulativnosti ikoničkih i semantičkih slojeva, zbog njegove mnogoznačnosti i lakokrilnosti u mediju ilustracija, jednom sam ga zgodom okrstio titulom „ilustrissimus Balog“.
Taj atribut „presvijetlosti“, dakle: izvrsnosti, naročitosti, posebnosti, govori o karakteru i vrijednosti Balogove crtačke, odnosno oblikovno pratiteljske dionice njegovih knjiga. Naravno, Balogove su ilustracije redovito „figurativne“, uvijek se na njima prepoznaju elementi viđenog svijeta ili se barem asociraju obrisi raznih bića, ambijenata, predmeta. Ali one su načelno i autonomne, to jest žive od organske povezanosti crta i mrlja, od dobre usklađenosti tonova i preljeva, ili pak od naglašenih kontrasta obojenih ploha i iscrtkanih parcela. Retrospektivni pogled na ilustratorsku dionicu Balogova opusa, ovom je zgodom, s razlogom, ograničen isključivo na djela izlagana na Hrvatskom biennalu ilustracije. Kako je ta manifestacija dosad održana pet puta, pred nama su djela nastala isključivo unutar posljednjega desetljeća, znači iz vrlo zrele i kasne faze autorova rada i djelovanja. Premda mu nikad nije nedostajalo slobode i opuštenosti, pojačani intenzitet i čak ubrzana produkcija posljednjih godina života urodili su maksimalnom nesputanošću i takoreći otkvačenošću izravnog bilježenja opsesivnih vizija ili sasvim usputnih reakcija.
Hvaleći moć improvizacije i snagu dosjetljivosti, ne bismo smjeli propustiti i spomen Balogova stručnog, pa i specijalističkog, likovnog školovanja, njegovo pohađanje Škole primijenjene umjetnosti i diplomiranje na Pedagoškoj akademiji, u grupi Likovnih umjetnosti. Imao je vrlo relevantne umjetnike kao nastavnike, a ništa manje darovite i sposobne kolege kao suučenike i radne suputnike. A možda je još važnije spomenuti i razdoblje njegova ulaska u svijet umjetnosti, a to se odnosi na pedesete godine (prošloga stoljeća), kada je i domaća likovna scena ozbiljno hvatala korak s europskim tokovima i modernističkim tekovinama.
Jedno s drugim; kulturni ambijent i poticajna sredina, obnoviteljske tendencije i stvaralačka samosvojnost, učinili su da je Zvonimir Balog već kao mlad primio inkubaciju materičkog slikarstva i strukturalnog mišljenja, prihvatio izazov kadra kao prostora organizirana određenom strogošću i mjesta aktivirana temperamentnom gestualnošću. Spomenuli smo opravdano da on nikad nije napustio figuraciju, ali smijemo pridodati da nije nikad ni zanijekao dominantno strukturalnu (ako ne baš apstraktnu, a ono ritmički artikuliranu, ornamentalno stiliziranu) podlogu većine svojih – naizgled razbarušenih – kompozicija. Samo ga je duboka sprema svladanoga metiera osposobila za najsmjelije stvaralačke okušaje i uzlete.
Osvrnemo li se posebno na neke aspekte ilustratorske dionice, ponajprije ćemo primijetiti kako Balog posebno rado koristi izduženi vodoravni kadar, kao da svoje likove smješta u televizijski ili filmski ekran, a pogotovo u cinemascope verziju. To mu omogućava sretno grupiranje u masovnim scenama i naglašavanje zemnih, gravitacijskih, puzećih i vozećih svojstava odabranih predmeta i likova. Druga je važna karakteristika izraziti biomorfizam ili zoomorfizam, to jest sve nacrtano i naslikano organsko je, živo i pretežno životinjsko. Naime, između ljudi i životinja razlike su znatno smanjene, zvijeri i ptice, sisavci i ribe, gmazovi i kukci uzdignuti su na razinu blisku čovjekovoj, dok je čovjek tretiran na općenitoj biološkoj ravni, stoga često žestoko karikiran, groteskno deformiran i vrstovno uniformiran. Ali iza Balogova humora i ironije, šale i poruge, skrivena je i neosporna nježnost i empatija, razumijevanje i simpatija.
Od Goleme mrvice i Zmijica, mačkobusa i osmeronogog konja, preko Ja konja, pa do Veseloga zemljopisa, Zvonimir Balog je serijom novijih slikovnica obogatio svoj književni i likovni saldo, ali i počastio hrvatsko izdavaštvo i izložbenu aktivnost neosporno iznimno vrijednim dostignućima. Djeci i odraslima on nudi sasvim novi senzibilitet nekonvencionalne ljepote i dinamičnog sklada, odnosno neuobičajene ravnoteže miline i oporosti, ljupkosti i grubosti, pa čak i na svoj način pripitomljene ružnoće. Ako se katkad i svjesno približi nespretnosti dječjega crteža, odmah to kompenzira znalačkim kolorističkim suglasjima i iznimno duhovitim grafičkim dosjetkama.
Kao što u literarnim tekstovima, posebno pjesmama, ležerno kombinira uobičajene riječi i novokovanice, nesputano koristi ortografske i semantičke nepravilnosti, služi se izvrtanjem redoslijeda i smisla, spontano teži iskliznućima iz  standarda, tako i u likovnom izrazu sustavno-nesustavno montira različite sastojke, kolažira fragmente različitih tvari i papira, te i na taj način reinterpretira značenje inače svakidašnjih znakova i pojmova. U više negoli miješanim tehnikama Balogovih kadrova sabijeno je bogato iskustvo ljubavi i razumijevanja za najrazličitije životne manifestacije, kroz naizgled apsurdne dodire književnosti on afirmira šarolikost i dinamizam postojanja.
Impresivan je Balogov bestijarij, a ništa manje i terarij, zavodljive su njegova fantastična menažerija i izmišljena (ali i stvarna) geografija, neodoljivi su njegovi inventari priručnika predmeta i katalozi smiješnih humanoidnih figura. Iz ilustratorove maštovite torbe izmiljeli su brojni agonisti, kako protagonisti tako i epizodisti, a pogotovo široka komparserija najraznovrsnijih likova iz – ne toliko vilinskoga koliko obrnutoga, naopakoga, izokrenutoga, zloćom prijetećega, a dobrotom otkupljujućega – svijeta zamišljanja i snatrenja.
Baveći se slikovnicama, ilustracijama, dvodimenzionalnim emanacijama Balogova kreativnog duha, ne bismo nikako smjeli propustiti i pogled na njegove trodimenzionalne kreacije, kipove i skulpture također pretežno animalističkog nadahnuća. Nisu to radovi poput nađenog predmeta (l’objet trouvé) ili gotove stvari (ready made), ali umjesto izravnog korištenja tih avangardističkih tehnika Balog se služi dobivenim komadima iz prirode da ih adaptira i obradi u svrhu imaginativne preobrazbe, dodajući duh(ovitost) tromoj materiji. Njegova kiparska zoološka vrsta ili ekipa opravdano nastupa kao pojačanje ilustratorove moćne figuralne momčadi.

Tonko Maroević